Orašar je jedna od prvih asocijacija na zimsko vrijeme, čarobni svijet bajki i klasični balet. Najizvođeniji bijeli balet svih vremena počiva na djelima dvaju genija – bajci „Orašar i kralj miševa“ pisca Ernsta Theodora Amadeusa Hoffmanna i glazbi P. I. Čajkovskog, stvaralačkog genija koji je partiturama pristupao s mišlju na ono što će se uprizoriti na pozornici. A priča dobroćudne djevojčice Klare, tajanstvena kuma Drosselmeyera, kralja miševa, šećerne vile i princa već generacijama oduševljava publikom svojom premisom o velikodušnosti, hrabrosti, čaroliji i ljubavi.
Splitski je HNK opet bio dupkom pun u iščekivanju nastupa Baleta i Okrestra (pod ravnanjem mo. Harija Zlodre i Vetona Marevcija), a posebno veseli što su u publici prednjačili mlađi uzrasti, većinom predvođeni svojim odgajateljima i profesorima. Ako će se dijete nekad zaljubiti u klasičnu glazbu i bijeli balet, to će biti na „Orašaru“.
Na prvi pogled publiku osvaja iznimno funkcionalna i efektna scenografija (Dinka Jeričević) – prvo božićni salon u kojem djevojčica Klara na poklon dobiva orašara, zatim bajkoviti prostor u kojem će dominirati snježne vile i Šećerna vila. Kostimi (Barbara Bourek) u eksploziji boja, tekstura i uzoraka divno prikazuju različite kulture i vrste plesova (u originalnoj priči – slatkiša), od ruskih narodnih do orijentalnih. Oblikovatelj svjetla (Srđan Barbarić) i tona (Petar Ivanišević) uvjerljivo su interpretirali atmosferu bučna kućnog veselja, ali i sna/ruba halucinacije djevojčice Klare koja se s otkucajem sata iz svijeta svoga doma prebacuje u bajkoviti svijet slatkiša u kojemu vrijede nova pravila igre.
Klara (izvrsna Minori Nakayama) živi pod nadzorom misteriozna kuma Drosselmeyera (Aubin Le Marchand/Silviu Tanase) te za poklon dobiva orašara prema kojemu se druga djeca ponašaju nemarno pa ga ona uzima sebi, time nehotice započevši avanturu. Te će se noći u Klarin svijet ušuljati zlobni mišji kralj sa svojom vojskom, ali i Snježna kraljica, Pahuljice i Vila šećera (Eva Karpilovska). Svijet sitnih naslada i novih otkrića pojavljuje se pod patronatom pravog Orašara (Shinichiro Ebe) i zaštitničkom rukom Princa (Aaron Kok). Tipično za Hoffmanove bajke, san će se preplitati s javom, stvarnost s halucinacijom, borba s ljubavlju i jeza s oduševljenjem, u miksu koji i Klaru i publiku ostavlja u dilemi gdje prestaje ovaj svijet, a počinje neki drugi.
Koreografiju Waczlawa Orlykowskog uspješno je prenijela Božica Lisak, baletni su majstori Albina Rahmatullina, Elena Nikolaeva i Lev Šapošnikov, a polaznice odjela za klasični balet uvježbali su Korana Bilan, Buga Bešker, Miroslava Oraycova i Silviu Tanase. Raskošna produkcija koja broji više od 130 plesača na sceni zacijelo je bila velik zalogaj, ali valja notirati da je njihova usklađenost bila izvrsna, scenski pokret uvjerljiv, a mimika na visokoj razini. Publiku su posebno oduševili najmlađi – vojska miševa. Ljupkost njihovih pokreta jedva da se mogla uklopiti u priču u kojoj su oni – protivnička vojska.
Što se mogućih intervencija tiče, antologijski su dijelovi djela Čajkovskoga, prije svega Valcer cvijeća i Ples Šećerne vile, mogli biti sugestivniji – ponešto u tempu, ali ponajprije u koreografiji. Valcer svečana tona, obojen divnim, suptilnim linijama puhača i bajkovitošću harfe, zaziva kolektivnu scenu svojevrsne renesanse, monumentalnu i pamtljivu, dok solo Šećerne vile, uz nesvakidašnji zvonki i treptavi zvuk koji proizvodi čelesta, priziva minucioznost sitnih pokreta – čega je Eva Karpilovska majstorica. Vidljivo je da ansambl može odraditi više i jače nego što je postavljeno pred njih, no takvi dojmovi idu pod ruku s činjenicom da je svaki ljubitelj Čajkovskoga odgledao desetke različitih verzija „Orašara“ te da se svaka sljedeća natječe s dosezima one prethodne, a glazba koja je s razlogom nazivana „instrumentalnom gozbom“ plodno je tlo za propitivanje novih mogućnosti.
U jučerašnjoj su izvedbi posebno oduševili Aubin Le Marchand (Drosselmeyer) čiji je svaki coupé jeté bio majstorija za sebe; potom divna, fluidna i tehnički savršena Eva Karpilovska koja je utjelovila Šećernu vilu kao da je uloga stvorena za nju, a posebno je graciozna i uvjerljiva bila i Matea Milas kao Snježna kraljica. Sve u svemu, ukupna je slika koju stvara „Orašar“ zbilja čarobna – od glazbe koja je pisana s dubokim razumijevanjem za plesne postulate, preko scene i kostima koji gledatelje odmah uvuku u savršenu iluziju, a angažirana je izvedba šlag na torti ovog remek-djela koje će nastaviti osvajati i odgajati nove generacije ljubitelja klasične glazbe i baleta.
