Na 69. Splitskom ljetu izvedena je predstava „Mala čuda“ nastala u koprodukciji Teatra EXIT i TeatruMa. Autorski je to projekt Sanje Milardović koja je osmislila izvrstan tekst, a ujedno ga i režirala i odglumila. Njezina je predstava na 32. Marulićevim danima zaslužila nagradu za najbolju predstavu u cjelini i dala vjetar u leđa svima onima koji ulažu u kvalitetu, a ne kvantitetu.
U 60 minuta monodrame stalo je toliko kvalitetnih dramaturških rješenja, ekspresivne glume, otvaranja važnih pitanja i kvalitetne samopercepcije da je teško ovakvu predstavu promatrati izolirano od nekih koje se odvijaju pod okriljem velikih kazališta, produkcija i novčanih injekcija, a ne proizvode ni približan učinak kao „Mala čuda“.
Sanja Milardović u svojoj jednosatnoj suigri s publikom i samom sobom predstavlja ženu u tridesetima, autoricu Anu koja se u razvoju svog književnog lika Flore pronalazi u identitetskom konfliktu. Kroz priču se suptilno provlači ono što je uvjetovalo rascjep Anine ličnosti – nošenje s gubitkom bliske osobe. Njezina sklonost opisivanju, digresijama i preispitivanjima stalno je odmiče od problema u vlastitom psihološko-emotivnom moru, sve dok i sama ne zaroni kao „najusamljeniji kit čiju frekvenciju nitko ne čuje“.
.jpg)
Problem usamljenosti i odnosa prema svom „ja“, prema gubicima, propustima i greškama osobito se apostrofira u urnebesnu razgovoru sa svećenikom (glas Frane Maškovića) koji eskalira u čudne vode, kao i Anino poistovjećivanje s Florom. Jasno je da autorici vlastita junakinja izmiče onoliko koliko joj izmiče i kontrola nad životom. Ne pronalazi zajednički jezik s majkom, referira se na izgubljena partnera, u bljeskajućem svjetlu lustera vidi duhove prošlosti, u glasu Mary May čuje svoju vlastitu tužnu sudbinu, u prostoru između sna i života u iluziji pokušava se izliječiti preispitivanjem i humorom – a činjenica je da u jednom trenutku izgleda kao da se sve raspada i nitko je ne sluša – čak ni vlastita noga koja vodi svoju politiku.
Projekt Sanje Milardović lišen je jeftine patetike, prvoloptaških dramaturško-redateljskih rješenja, glamura, oštrih rezova i nepromišljenosti koja se prekriva humorom. Od prve sekunde ona uvlači publiku u svoj svijet, dajući im do znanja da istovremeno svjedoče i sastavljanju i raspadanju jedne priče. Njezino je veselje autentično, luckasto i prirodno, njezina srdžba i bol ne manifestiraju se stereotipno, a njezin vapaj za pomoći nije arogantan i sebičan. Milardović je vješto, odmjereno, pametno i s dušom oživjela Anu, Floru i svaki drugi od milijun slojeva osobe u kojoj se svakodnevno račvaju i bore optimizam i potpuno potonuće.
„Ja sam pisala da preživim“ iznimno je snažna misao s kojom su se vjerojatno susreli mnogi čiji je život trajno obilježen gubitkom. Život koji često više nalikuje životarenju i pronalaženju kratkotrajnih izlaza i dugoročnih grbavih staza kojima valja ići – kad odustajanje nije opcija, kao kod Ane i Flore. Junakinja Sanje Milardović – čudna, ranjena, rastresena i izgubljena – ipak je punokrvna heroina.
Svi slojevi nje odlučuju se boriti i tražiti odgovore na retoričko pitanje, pitanje gubitka, konfrontaciju s jednim osobom kojoj se „nema što reći jer si otišao“. Ideje da se sav glib koji vidimo oko sebe može svima sasuti u lice u stvarnosti te izgraditi svoju svjetlinu neovisno o tamama drugih ne mogu stopostotno zaživjeti – ali vidjeti ih ovako maestralno odigrane, u fantastičnoj doziranosti humora i tuge te propadanja i junačke borbe duboko je katarzično iskustvo.
