„Kad si zadnji put bila loša feministkinja?“ uvodna je rečenica i nadnaslov čitave drame „Bolna djeca u cvijeću“. Već u gledateljevu odnosu prema toj rečenici njegov interes za ovom predstavom može ili poletjeti u svemir ili pasti u bezdan. Je li ovo još jedna predstava o feminizmu? Je li ovo još jedan projekt tjeranja katarze metodom silovanja ideoloških uvjerenja „druge strane“? Rekla bih da nije. Jer bi „dobra feministkinja“ vjerojatno prekinula kombinaciju i dopisivanje s preslatkim bivšim navijačem i profesionalnim tučarošem koji se pokušava ispričati za to što ju je nazvao „nedojebanom feministkinjom koja je bi bila feministkinja da nije ružna“. A bivši bi navijač na sami pokušaj milijun i nekog stereotipiziranja, generaliziranja i minoriziranja jedne supkulture dignuo ruke i pozdrav. Davanje šanse tekstu mlade dramaturginje i dramatičarke Antonele Tošić ujedno je davanje šanse nekome tko koristi motive koji su već viđeni, ali da od njih napravi autentičnu priču, možda i autorefleksiju, jedan iskren i suvremen krik djeteta ovoga vremena koje uočava anomalije u svijetu oko sebe – ali ne bježi, tipično kukavički, od vlastitih atavizama.
„Bolna djeca u cvijeću“ mogla bi se staviti uz bok, svojom temom ili barem poukom koju može posredovati, s nekoliko tekstova i predstava. Online komunikacija glavnih likova kao narativni postupak, ovdje u dramaturgiji Antonele Tošić i režiji Vinka Radovčića, maestralno je prikazana u epistolarnom romanu „Otpusno pismo“ Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Torcidaško-feministički moment, od čije smo moguće banalizacije pomalo strahovali, bio je jedna od karakternih osobitosti likova u predstavi „Sunčani je kraj“ Karle Leko i Kristine Grubiša. Nasljeđe „djece ovoga vremena“, posebno ono regionalno i orijentirano na društvenu perspektivu, Split je već pratio zahvaljujući timu Ivana Vuković – Helena Petković u projektima „Dijete našeg vremena“ i „Vrijeme našeg djeteta“. A Antonela Tošić u svojoj „Bolnoj djeci u cvijeću“ kopa duboko u dvije duše, ne pretendirajući na to da će potencijalno rješavanje njihovih problema biti megaskok za etičke dileme i društvene devijacije cijelog čovječanstva. Njezini privatni ratovi i mirovi mogu služiti kao metafora, ali nisu „in your face“ nametljivi – zato što polaze od perspektive da likovi imaju pravo biti oštećeni, da se „tvornička greška“ možda dogodila zbog nasljeđa ili odgoja, ali i da odgovornost za izlazak iz problema, kao i sva moguća rješenja, leže u golemu potencijalu čovjeka – pojedinca.
Glavne junake ove predstave koja se u cijelosti odvija u virtualnom svijetu dopisivanja utjelovljuju Pere Eranović i Rea Bušić. Da su im mladost i glumački talent jedine dvije poveznice zbog kojih su baš oni izabrani za ove uloge, već bi bilo dovoljno, no On i Ona oživjeli su kao punokrvna, ranjena, čudna, ali i prelijepo stvarna stvorenja u njihovim glumačkim vizijama. Rea Bušić u svoju je „lošu feministkinju“ utkala hrabrost, odrješitost, bahatost, inteligenciju, sarkazam, humor, suosjećanje i nježnost. Pere Eranović u Njega je upisao dječački šarm, tvrdoglavost, marljivost, nostalgiju, ranjivost, ludost, ljupkost i dobrotu. Njih se ne može „mrziti“ ni kad se šamaraju „svetinjama“ poput seksizma, torcidaštva, ustaštva i tinderaštva jer u njihovoj glumi nema ni natruhe isključivosti, predrasude ili nasilnog utilitarizma. Ne možemo znati kako je glumački dvojac doživio tekst ni što su njima ti likovi značili u svakoj replici koju su izgovarali, ali dojam je da su mu pristupili s dvama sjajnim postulatima – odgovornošću i poštovanjem. Tekst koji ispod slojeva i slojeva generacijsko-ideoloških pošalica, politički nekorektnih uvreda te rečenica koje ubadaju svojom retoričkom oštricom krije podtekst o djeci koja su povrijeđena. Njihove se krivulje ne mogu ravnati na silu – to saznajemo nakon što likovi, odlučivši ipak ne blokirati ono bezobrazno i potpuno drugačije od sebe Drugo, priznaju da ih je obilježio odnos s obitelji, odlascima i izborima. Očevi koji su bili ili odsutni ili hladni, malomješćanski duh koji je bio skučen za znatiželjnika širokih krila, izbori koji su putom nekima razbijali lubanje, a nekima slamali srca. Činjenica da su toliku količinu svoga crnila iskreno otkrili jedno drugome čini ih, čak i u najtmurnijim trenucima, simpatičnima nekome tko bi, kao kradljivac mobitela koji je krišom pročitao njihove poruke, mogao biti arbitar o tome kakvi su.
U estetskom smislu u predstavi vlada visokofunkcionalni minimalizam. Ono što bi laiku-namjerniku moglo izgledati kao „bijela prostorija, dva prozora, stol i lampa“ zapravo je pročišćen splet multimedijalnog istraživanja prostora u scenografiji Filipa Triplata. Ne može se pobjeći dojmu da bi se scenografija, u duhu komunikacije koja se u tekstu odvija u virtualnom svijetu, mogla promatrati kao bijelo kompjutersko sučelje s dva otvorena prozora - a svaki je taj prozor niša u koju se smjestio jedan od likova. On je ležeran momak s hrpom svjetonazora koje su oblikovale životne teškoće i ulica, što vrlo jasno dočarava i njegova odjeća – radnička majica i tipična „navijačka“ jakna. Ona je naizgled posložena i odgovorna mlada žena, njezin je „prozor“ natrpan feminističkom literaturom, a odjevena je u casual varijantu poslovnog kostima mlade književne urednice (kostimografija Anite Goreta). Nikako ne treba zanemariti kroz desetljeća priznat simbol ženske moći i emancipacije – crveni ruž. Prostor njihova kretanja (a zapravo virtualne komunikacije) neki je hladno-sterilni elektronički uređaj okružen neonskim svjetlom kakvo nas zrači dok bježeći od istinske stvarnosti uranjamo u onu virtualnu. I ne znajući pozadinu koja će snaći likove, prvenstveno Njega, gledatelj bi mogao pomisliti da se u tom gotovo bolničkom okruženju može dogoditi autopsija jednog odnosa, jedne simpatije ili jedne agende koja (ne) stoji iza poznanstva dviju antiteza.
Vrlo pametno redateljsko rješenje u nizu sjajnih ideja Vinka Radovčića pozornost je usmjerena na kontakt očima, odnosno njegovo izbjegavanje. Tomu treba pridati i dobra dramaturška rješenja Antonele Tošić u ozbiljnom problemu prikazivanja komunikacije koja se svodi na dopisivanje. Tekst je pred nama tek u natruhama (i odličnom oblikovanju videoprojekcija Karla Antunovića Ljubice) stigao u obliku pisanja poruka, a većinski se posredovao govorom. Govorom u kojem si lišen svog najjačeg aduta, pogotovo u Eranovićevu slučaju – igre očima. Dok ovo pišem, zamišljam kako bi se Hoffman bio snašao da je iz svojih jezivih bajki morao izbaciti poglede i oči. Redatelj Vinko Radovčić oduzeo je glumačkim partnerima ono najvažnije, eda bi ih spojio s publikom, natjerao na interakciju s njom, a naposljetku sve i pročistio završnom scenom koja, usprkos životnom kaosu, pruža zadovoljstvo i nadu. U tekstu i izvedbi koja obiluje emocijama, od osuđivanja preko prezira do vrlo očitih simpatija, čak i čežnje, uspjelo se izbjeći da se oči Njega i Nje spoje u cjelinu – jer im takvo što nije moglo biti ni u dramskom predlošku, onaj je jedan videopoziv ostao neodgovoren. Time se dodatno prisnažilo odsustvu materije i faktora osobnosti u online komunikaciji, ali i uplelo glumce u komunikaciju s publikom koja je miljama daleko od kakva traljavog rušenja četvrtog zida, naprasna forum-teatra i sličnih passé rješenja. Živinski krik Ree Bušić u trenutku kad shvati da gubi kontrolu nad životnom paradigmom koju je zamislila ili suze očaja u interpretaciji Pere Eranovića koja publiku izbija iz cipela trenuci su koji gledatelja, koji će gledati i bolje i lošije tekstove i režije, ušuškaju u prelijepu sigurnost u barem jedno – za glumačku budućnost nema straha, naši mladi glumci imaju nevjerojatan potencijal.
Scenski pokret (Alen Čelić) jedan je od najuspješnijih aspekta ove istinu posebne i vrlo uspjele predstave. Lakoća i suptilnost njegova izvođenja mogla bi nas pogrešno uvjeriti da „to dođe samo od sebe“, ali ono što dobru predstavu čini sjajnom leži u detaljima. U trenucima kad ženski lik drži docirajući monolog, glumica se penje na klupu i postavlja hijerarhijski iznad svoga sugovornika. Dok moli da mu oprosti, On je inferioran. U trenucima ideološke udaljenosti glumci se kreću dijametralno, a u komadićima bliskosti dodiruju se leđima ili vrškom prsta, diskretno i nimalo vulgarno, ali s mnogo čežnje za prihvaćanjem, toplinom i dodirom - svemu onome što, primjerice, nisu dobili od svojih očeva. Glazba Asje i Gorana Cetinića-Koće, uz izvrsno je oblikovanje zvuka (Željko Mravak) gradirala od pianissima koji je gradio sumorno-intrigantnu atmosferu do dječjeg pjeva koji služi kao najoštrija društvena kritika, a savršeno se sljubila s oblikovanjem svjetla (Boško Kutlešić-Bijader) koje je također prošlo neobičan luk od sterilno-mobitelaške estetike do promjene paradigme – u topli svijet cvijeća i književnosti. Svijet slobode.
Tekst u kojem su si likovi izgovorili sve ono najgore, od seksističkih i primitivnih ispada, do „gospođice udbašice“, „Jesi li platio članarinu razbijenim glavama?“, „Ne moš uć u raspravu s ljevičarima, puni su pluralizma“, „Bojiš li se da ću te učlaniti u 'Možemo' i tražiti da platiš za torcidaške zločine?“ pa sve do priznanja potpunog mentalnog kraha i skupljanja krhotina vlastita života dok se s jednako uništenom osobom sadi cvijeće nekome može biti tematski pretežak, nekoga će bocnuti na krivo mjesto/mjesta, netko bi ga mogao shvatiti kao simplifikaciju ili ismijavanje. Mi ga doživljavamo kao vrlo jasan, iskren i neuvijen dokaz vlastitoga vremena, trag epohe i autorsku želju da se djeluje kroz pojedinca. Kad se tome pridoda glumačka izvedba koja ostavlja bez daha, u kojoj je između osmijeha zaljubljenika i osmijeha potpunog luđaka samo jedan korak, činjenica je da je Scena 55 dobila komornu dramu na koju može biti nevjerojatno ponosna. I baš je prikladno što se u tekstu Antonele Tošić spomenula zloglasna Ibsenova „Nora“. I „Bolna djeca u cvijeću“ kreću iz iste polazišne točke – reći će istinu, koliko god ona ružna ili neprihvatljiva bila, jer otpor lošem smatraju boljim od nikakva otpora.
„Bolna djeca u cvijeću“ ne pretendiraju na poziciju nikad viđenog suvremenog klasika o otuđenosti modernog mladog bića koje tipka dok se pored njega događa nepravda. Ova predstava spaja nespojive likove i dopušta im da u ringu uđu u težak i prljav okršaj titana koje ni slično podrijetlo ne uspijeva učiniti bliskima – ali ih njihovi izbori izdvajaju. Na kraju te bitke ne broje se mrtvi. Oni hrabro prihvaćaju svoje breme, lome se pred nama, priznaju da su postali sve što nisu htjeli – i pokušavaju promijeniti živote onih najvažnijih – sebe. Hrabro koliko hrabar možeš biti – dok se ne suočiš s vlastitim demonima gledajući u oči onoga koga smatraš drugačijim – i dok mu ne ostaviš „seen“ na poruku. Sadeći cvijeće i zalijevajući ga suzama ili pišući drame s katarzičnim učinkom. Sva subverzivnost drame time postaje svrhovita, a (s)lomljeni likovi dobivaju odlike junaka – jer su se odlučili boriti i biti bolja verzija ljudskog, povrijeđenog i oštećenog sebe. Ona koja, u potrazi za vlastitom slobodom i srećom, neće gaziti tuđe cvijeće.
