Skupina dalmatinskih kuhara otišla na potresom pogođeno područje Banije iz onih najiskrenijih, najplemenitijih pobuda bez želje za ikakvom (samo)promocijom.
Donosimo vam svjedočanstvo jednog splitskog chefa koji je s kolegicama i kolegama na tržnici u Sisku u tri dana cjelodnevnog boravka 'izbacio' između 11 i 12 tisuća obroka.
"Ljudi su nam sve donosili, ničega nam nije nedostajalo"
- Prvo moram reći kako su ljudi stvarno velika srca, nama gore ništa nije nedostajalo. Dojmovi su nam se slegnuli tek kad smo se vratili pa sada imamo flash-backove, kako zapravo cijeli život, sva imovina, stane u gepek automobila... A opet su nam ti isti ljudi dolazili, donosili čokoladu, bocu vina, onako od srca, štogod nam je trebalo, kako bi se osjećali što je moguće ljepše. I stvarno im hvala na tome, to su prekrasni ljudi... - prenosi nam utiske naš sugovornik, dio kojih je napisao na društvenim mrežama, uz uvjet da ostane anoniman.
- Prije odlaska smo se organizirali u Splitu, prikupili što je moguće više donacija – dio od Udruženja obrtnika, a dosta su davali ljudi, donosili spize koja je nedostajala, krumpira, kapule, a od skupljenih sredstava smo nabavili mesa. U utorak navečer smo stigli, a u srijedu ujutro smo oko osam krenuli s kuhanjem na tržnici u Sisku – taj dan smo najveći dio namirnica koje smo ponijeli i potrošili, napravljeno je i podijeljeno između 3.500 i 4.000 porcija. Tako je bilo iduća dva dana, s tim da smo funkcionirali kao jedna velika cjelina, stvarno je bilo super, kao da je pravi restoran. Kombinirali smo koliko smo mogli pa je bilo rižota, gulaša, tune, uvijek nekoliko jela...
Kako nam je ponestajalo sastojaka već drugog dana, krenuli smo zvati sve redom za donacije. Zvali smo male poduzetnike, mesare, a od velike pomoći je predsjednica Udruženja obrtnika Siska koja se angažirala oko donacija mesa i ostalih namirnica. Ali ljudi su samoinicijativno pomagali, jedna je žena recimo, vlasnica pekarnice, svaki dan donosila 150 kilograma kruha.
Mi uglavnom nismo imali puno kontakata s ljudima, jer smo ujutro krenuli s poslom da bi iza podneva ručak bio spreman, sve do osam-devet navečer, nakon večere... Tu i tamo bi čuli poneki komentar. Tako nam je jedan HGSS-ovac koji je tu bio odranije na sanaciji krovova kazao da se tjedan dana hrani na paštetama i konzervama pa je bio presretan toplim obrocima. Ljudima je ponekad bilo teško i uzeti hranu, to se vidjelo, jednostavno im je valjda bio nekakav osjećaj grižnje savjesti, jer im netko drugi kuha iako oni nisu ni imali takvu mogućnost.
- Samo smo željeli nekako pomoći, a to smo napravili onako kako jedino znamo – kuhati i nahraniti taj napaćeni narod - zaključuje naš sugovornik.
