Putin priznao da su Rusi srušili zrakoplov sa 67 putnika – udarna je vijest koju su objavili brojni mediji. Zvuči atraktivno i za mnoge poželjno, premda ne odgovara činjenicama. Putin se, naime, lukavo i geostrateški opravdano predsjedniku Azerbajdžana ispričao, zbog “tragičnog incidenta” u ruskom zračnom prostoru 25. prosinca 2024., u kojem je sudjelovao zrakoplov kompanije “Azerbaijan Airlines”. Iz Kremlja se ne navodi da je oštećen djelovanjem ruske protuzračne obrane, nego da su “dok je zrakoplov pokušavao sletjeti u Grozni, ukrajinski dronovi napali ciljeve u Rusiji ruske protuzračne snage odbijale su te napade”.
Putin se, naime, ispričao za tragični incident u ruskom zračnom prostoru koji su, po njemu, skrivili Ukrajinci! Pritom nije čak ni naveo da je zrakoplov, koji je u gustoj magli kružio nad zračnom lukom u Groznom, pogodila ruska protuzračna obrana. Postojale su i druge mogućnosti…
Navedeno je i da su “u to vrijeme gradovi Grozni, Mozdok i Vladikavkaz bili su pod napadom ukrajinskih borbenih dronova, a ruska protuzračna obrana je odbijala te napade”. Dakle i alternativni su aerodromi bili zatvoreni ili pod potencijalnim ukrajinskim udarom, piše prometni stručnjak Željko Marušić za Autoportal.
Pametnome dosta!
Brzina, površnost i tendencioznost kojom je krivnja za tragičnu zrakoplovnu nesreću u ratnom okruženju, prije vjerodostojne istrage, svaljena i to isključivo (!) na rusku stranu, posljedica je osjetljivosti cijelog slučaja i geostrateških interesa. Pritom su zanemarene bitne činjenice:
1. Težak je propust tvrtke Azerbaijan Airlines koja je putnički zrakoplov uputila na zračnu luku čečenske prijestolnice koju Ukrajina smatra legitimnom vojnom metom i imaju respektabilna sredstva za vojni napad. Dakle u ratnu zonu!
2. Dodatan je propust što je zanemareno da, zbog ratne situacije, nisu dostupne prikladne alternativne zračne luke, što ukazuje da let nije bio ni dobro planiran niti propisno pripremljen te da zrakoplov nije bio napunjen dovoljnom rezervom goriva, prema zrakoplovnim pravilima.
3. Oštećenja na zrakoplovu zasad su nepoznatog podrijetla.
4. Oštećenja zrakoplova sasvim izvjesno nisu bila kritična, možda ni opasna, što potvrđuje da je zrakoplov nakon oštećenja ukupno preletio oko 530 km (!), u zahtjevnim uvjetima stigao do zračne luke Aqtau te je do posljednjeg letnog trenutka bio funkcionalan i upravljiv, s izuzetkom potiska motora, kojeg je, sasvim izvjesno, izgubio zbog manjka goriva. Nesreća se dogodila zbog nedostatka raspoložive energije za siguran let, kinetičke i potencijalne, odnosno nedostatka brzine i visine te nemogućnosti pilota da otkaže slijetanje i snagom motora izvuče zrakoplov iz poniranja, uzdigne ga i pripremi sljedeći sletni manevar.
5. Zrakoplov nije oboren, niti je pao (dakle nitko ga nije oborio!), nego je neuspješno i, zbog toga, pogrešno izvedeno prinudno slijetanje, koje je završilo tragično.
6. Zrakoplov se nakon udara u tlo i raspadanja nije potpuno zapalio, što ukazuje da je bio bez operativne količine goriva te da se zapalilo samo u sustavu zaostalo gorivo. To objašnjava gotovo nevjerojatno sretnu okolnost, da je preživjelo 29 osoba iz zrakoplova.
7. Kad dođe do propucavanja zrakoplova u letu, makar i samo s jednim zrnom te potpuno bezopasno, obvezujuća je procedura da pilot proglasi hitnu situaciju te zrakoplov sigurno prizemlji čim prije. Tada zrakoplovne vlasti trebaju omogućiti slijetanje u izvanrednim okolnostima i na zatvoreni aerodrom jer je svakako bio manji rizik nego zrakoplov za koji nije izvjesno da ima dovoljno goriva, niti da unutarnja oštećenja, koja se tada ne mogu procijeniti, neće propagirati do razine da će ugroziti funkcionalnost i sigurnost letenja. Zašto to nije napravljen i zašto je zrakoplov u takvim stanju upućen na 500 km dug let, dulji od izvornog Baku-Grozni, pitanje je svih pitanja.
Pitanja, dakle, ima više nego utemeljenih odgovora, a našu analizu uzroka tragične nesreća zrakoplova Azerbaijan Airlines pročitajte OVDJE.
