Baletni ansambl splitskog HNK-a uz audiosnimku Orkestra i Zbora HNK Split pod ravnanjem maestra Jure Bučevića izveo je „Esmeraldu“, sjajnu priču prema romanu Viktora Hugoa, uz živopisnu glazbu Cesarea Pugnija. Budući da je premijerna „Esmeralda“ izvedena u jeku pandemije, i to u prilično izmijenjenu ansamblu, nova je postava zaslužila osvrt na izvrstan, angažiran i pamtljiv nastup iza čije koreografije stoje Vasilij Medvedev i Stanislav Fečo, oslanjajući se na predložak Mariusa Petipa iz 1886. godine.
U središtu je priče, koja je do većine čitatelja mlađe generacije došla kao parabola o zvonaru crkve Notre Dame, prelijepa Ciganka Esmeralda (Eva Karpilovska) u koju su zaljubljeni gotovo svi koji je ugledaju, počevši od pjesnika Pierrea (Aaron Kok) preko zvonara Quasimoda (Patrick Gill), zaručenog kapetana kraljevske vojske Phoebusa (Aubin Le Marchand), ali i pokvarenog arhiđakona Frolla (Dmitrij Rodikov). Esmeralda se na samome početku odlučuje na žrtvu udaje za pjesnika Pierrea, kojega će time spasiti od smrti. Izvrsna, sugestivna, pa čak i u „nezgodnim“ trenucima duhovita koreografija koja imitira vješanje daje tom svijetu razularenih pučkih zabava i spletki vlastodržaca element ljudskosti.
Arhiđakon Frollo, opsjednut Esmeraldinom vanjštinom, naloži zvonaru Quasimodu da je otme, ali u tome ih spriječi kapetan Phoebus. Esmeralda ga moli da poštedi Quasimoda, a on joj poklanja svoj svileni šal. Njihova očigledna zaljubljenost vrlo brzo nailazi na zid tijekom zabave povodom zaruka plemkinje Fleur de Lys (Tiri Berge) i Esmeraldine ljubavi – Phoebusa. Fleur razočarano otkriva svoj šal na prekrasnoj Ciganki, a ona šokirano shvaća da je izabranik njezina srca već zauzet. Nakon što zaručnica razotkrije Phoebusovu pravu ljubav, on i Esmeralda bježe te joj on obznanjuje svoje osjećaje. Pritom ga iz zasjede napada podli Frollo i ubada ga Esmeraldinim nožem te koristi svoj položaj da bi mladu plesačicu okrivio za njegovu smrt. Tijekom Luđačkog praznika Esmeralda se shrvano oprašta od svojih prijateljica i priprema za pogubljenje, ali kao Deus ex machina stiže Phoebus, koji je preživio Frollov napad, razotkriva pravog krivca, a pri njegovu novom pokušaju da naudi mladom paru ispriječi se Quasimodo i uzvraća dobrotu Esmeraldi, omogućivši joj da provede život sa svojom pravom ljubavi.
Mnogo je sjajnih aspekata ove izvedbe, osim očekivanog angažmana plesača. Počet ćemo od onoga što se često uzme zdravo za gotovo – kostimografija. Kostimograf (i scenograf) Pavol Juraš osmislio je sjajne kreacije, u duhu priče i hijerarhijskih različitosti prikazanih skupina (vojnici, plemstvo, crkvenjaci, Cigani), a posebne pohvale idu krojačicama splitskog HNK-a. Raskošne ciganske suknje koje obiluju tkaninom i volumenom ipak nisu omele ljepotu pokreta, a blještavi ukrasi poput marama s novčićima čak su i zvukom sjajno odgovarali atmosferi. Muški su kostimi izvrsna kolorita, a točka na i fantastično su osmišljena oglavlja (Ankica Matijaš).
Solo točke u parovima izvedene su s mnogo živahnosti, karaktera, ekspresije i mogućnosti da se čak i u masovnim scenama istakne kvaliteta individualaca. Vrijedi spomenuti da su u sceni Esmeraldine osude na smrt čak i plesačice koje su zbog svojevrsne gužve na pozornici daleko od prvog plana zbilja usredotočene i glumački vrlo koncentrirane na izraz koji prikazuje žalost i nemoć.
Solisti su se hrabro nosili s koreografskim izazovima. Aaron Kok dominirao je u mekoći pokreta, visokim skokovima koji su oduševili publiku, nenametljivoj fluidnosti i lijepoj prijateljskoj glumačkoj kemiji s partnericom Karpilovskom. Jednako je uspješan bio i Aubin Le Marchand u ulozi Esmeraldina izabranika, izrazito čvrst i dominantan u figurama, elegantan u skokovima, s pažnjom usmjerenom na ekspresiju koja je, u nedostatku naracije, ključna za iščitavanje međuljudskih odnosa u priči. Tiri Berge zaradila je pljesak u zahtjevnoj točki zaručničke zabave koja je bila prepuna pirueta, no dojam je da joj je taj segment oduzeo snagu za glumačku ekspresiju, koja je ostala poprilično ravna (posebno tijekom otkrivanja nove ljubavi svoga zaručnika, gdje bi onome tko ne poznaje priču potpuno izmaknuo kontekst). Zahtjevan dio koreografije mladoj je plesačici narušio tehničku preciznost koja će vjerojatno doći s vremenom i iskustvom, no u ovoj solističkoj ulozi bilo je vidljivo da joj nasušno nedostaje stabilnosti, fokusa i preciznosti. Patrick Gill u ulozi Quasimoda pametno je dozirao pokrete koji su silom prilika, zbog opisa zvonarove grbavosti i nespretna hoda, morali biti donekle karikirani. Međutim, nije pretjerao ni plesački ni glumački.
Eva Karpilovska bila je „živa Esmeralda“ – prpošna, okretna, očaravajuća, zaljubljena, povrijeđena, oslobođena. Njezina je tehnika svijet sam za sebe, bilo da gledamo plesački okvir, savršenu odmjerenost u figurama ili sportašku disciplinu u zahtjevnim elementima. Brzina kojom izmjenjuje elemente (primjerice žustre échappée), pružene noge i zategnuta stopala školski su primjer toga da čak i publika koja nema formalno plesno obrazovanje može primijetiti što čini razliku između primabalerine i početnice. Dati se pritom potpuno u glumačku ekspresiju, toliko da pogled s izvrsna pokreta često bježi i na lice, odlika je onih koji se ulozi posvećuju sto posto. Takvih, srećom, u ansamblu splitskog Baleta ima, a „Esmeralda“ je još jedan pokazatelj želje i napretka ovih umjetnika.
