Intimna jednočinka toskanskog genijalca Giacoma Puccinija u koncertnoj izvedbi ansambla splitskog HNK-a još je jedan sjajan glazbeni odabir, dok se publici još sliježu dojmovi rijetko viđene operne ljepotice, Verdijeva „Krabuljnog plesa“. „Sestra Angelica“ potresna je i tužna priča o nesretnoj majci, neostvarenoj u punom smislu te riječi, kažnjenoj zatvaranjem u samostan i asketskim životom. Naslovna uloga pripada sjajnoj sopranistici Antoniji Teskera, njezin je emocionalni antipod hladna teta koju uvjerljivo tumači Terezija Kusanović, a u ovom je dijelu Puccinijeva inovativna triptiha posebno zasjao ženski dio zbora koji tumači dvanaest sestara u samostanu (Vera Obukhova Velić, Dora Jana Klarić, Barbara Sumić, Branka Pleština Stanić, Jelena Brnadić, Zrinka Šaškor, Ivona Bosančić Lasić, Neda Pejković, Maja Andrijolić, Mia Gazdović, Lea Ančić i Katarina Ćaleta). Redateljsku intervenciju potpisuje Jelena Bosančić, zborovođa je maestro Veton Marevci, a izvedbom je ravnao maestro Jure Bučević.
Dojmljiva priča o patnji i pokori započinje vrlo efektno, in medias res, zvukom crkvenih zvona. Predstojnice samostana i njihove časne sestre pod budnim okom slike Djevice Marije raspravljaju o sitnim grijesima, međusobno se prozivaju, zazivaju pokoru. Različite boje njihovih lijepih glasova, pogotovo u sopranskim dionicama, ostavljaju snažan dojam razgovora i nepatvorene privatne komunikacije žena koje su osuđene na introspekciju. Nepovjerljive su prema najtišoj, Angeliki, koja neuvjerljivo ističe da nema nikakvih želja koje upućuje prema Djevici i Svevišnjem.
Uz sjajno i dramatično ubrzanje tempa orkestra i opipljivu nervozu koju donose gudači, sestra Angelica saznaje da se u predvorju samostana pojavila raskošna kočija. Taj je neočekivani posjet katapultira sedam godina unatrag, u vrijeme koje ju je obilježilo nezakonitim rođenjem sina i obiteljskim odricanjem. Na scenu potom kao zloguki prorok i simbol nesreće dolazi strašna i moćna kneginja (Terezija Kusanović). Njezin je nastup obilježen pozicijom moći, uvjerljivom arogancijom, osuđivačkim tonom („Ispaštajte!“) prema Angeliki, praćenim jezivim efektom udaraljki. U tom sudaru hodajućih antiteza kneginja bezosjećajno priopćuje Angeliki da joj je sin umro od teške bolesti, a opatica se slama od boli koju je godinama zatomljivala u sebi.
Angelica, poznata kao najbolja liječnica-travarka među sestrama, u majčinskom ludilu umišlja sina koji je poziva u raj. Svoje iscjeliteljsko znanje ovaj put želi iskoristiti za vlastitu smrt. Antonija Teskera u raspletu je ove jednočinke duboko potresla publiku svojom uvjerljivom emocijom. Prikazala je ono što u posljednje vrijeme posebno krasi čitav zbor – glasovni aspekt nije zanemario onaj emotivni, na licu patnika jasno se vidi grč, govoreni se dijelovi skladbi ne „forsiraju“ u pjevanju, smijeh je autentičan smijeh, plač je autentičan plač, vriska, retorička pitanja i razgovorni ton („Zar je mrtav?“) sad su jednako dramski moment koliko i operni. Ulazak djeteta (Leon Turk) na scenu publiku je ostavio sleđenom, u snažnom kontrastu paradoksa majke koja se nada raju, a čini smrtni grijeh, i bjeline i nevinosti dječačića koji vapi za posljednjim zagrljajem.
Korisno je bilo pogledati publiku nakon dugačkog završnog pljeska. Mnogi su ganuto govorili „bez teksta sam“, neki su čak brisali i suze. Nakon premijere raskošna Verdija koji je emotivnost gradio na grandioznoj ljubavno-izdajničkoj priči, i ovaj je Puccini opet uzdrmao oduševljene gledatelje, ali potpuno drugačijim pristupom – suptilnošću kojom je ogrnuta tužna samostanska priča, dubokim emocijama koji izviru iz kristalne čistoće ženskih glasova, pričom o ljubavi i patnji koja je veća i od života. Još jedan biser orkestra, zbora i solista HNK-a ostat će upamćen po ljepoti koja ostavlja bez riječi.
