U hodnicima Hrvatskog doma, neposredno nakon koncerta, još se osjećala energija večeri. Glazba je utihnula, publika se polako razilazila, ali dojam nije jenjavao. U zraku su se miješali mirisi parfema i laka za kosu, uz odjek posljednjeg bisa koji je još kao da je titrao među zidovima dvorane. Upravo u toj atmosferi, dok su se svjetla polako gasila, razgovarali smo sa Sašom Jakelićem.
"Dobrodošli, evo nas, još je sve pod naponom", rekao je na početku razgovora, još vidno pod dojmom nastupa.
Nije skrivao ni umor ni zadovoljstvo. Neposredno prije razgovora fotografirao se s obožavateljima, a osmijeh na licu govorio je dovoljno. "Malo sam uspuhan. Ovo je treći koncert u nizu i stvarno sam dao sve od sebe da bude najbolji. Publika je bila prekrasna. Baš je bilo lipo", kazao nam je.
"To nije bila predstava, nego trenutak koji se morao dogoditi"
Jedan od najupečatljivijih trenutaka večeri bio je dio programa u kojem su ženama u publici dijeljene ruže. U nekoj strogo tempiranoj produkciji takav bi potez možda djelovao kao usporavanje ritma, no u Splitu je, čini se, pogodio ravno u sridu.
"Svaka žena tamo je posebna i svaka je ruža bila namijenjena baš njima. To nije bila predstava, nego trenutak koji se morao dogoditi", rekao je Jakelić. Dodao je kako u tome vidi i nešto duboko mediteransko, nešto što Split i dalje čuva.
"To je taj kavalirski dišpet koji Split još uvijek ima." Glazbeni put počeo je uz stare ploče i prvu kazetu kupljenu na ekskurziji
Govoreći o vlastitom glazbenom putu, Jakelić se vratio u djetinjstvo. Prisjetio se obiteljskog doma u kojem su stare ploče bile gotovo dio inventara, a glazba prisutna od najranijih dana. "S jedanaest godina imao sam klasičnu gitaru u rukama, ali u glavi su već bili neki drugi zvukovi", prisjetio se.
Posebno mjesto u toj priči ima i prva kazeta koju je kupio na školskoj ekskurziji, a koja je, kaže, odredila smjer njegova glazbenog interesa. "On je bio pjevačina. Rock, country, gospel... snalazio se fenomenalno u svakom žanru. Cijeli život pjevam sve, od klapa do opere, i uvijek sam se pitao – ako je on mogao povezati te svjetove, zašto ne bih i ja?"
Za njega je, ističe, najvažnije da se glazba ne izvodi mehanički, nego da se istinski osjeti. "Kad voliš tu glazbu, točno znaš za što jesi, a za što nisi. Osjetiš interpretaciju u trbuhu."
"Nisam htio biti imitator"
U vremenu u kojem publika lako prepoznaje površnost, Jakelić naglašava da mu nikada nije bio cilj biti puka kopija ili imitacija.
"To mi je bilo najbitnije. Nisam htio biti imitator", rekao je.
Ističe kako sličnosti u boji glasa ne doživljava kao kalkulaciju, nego kao prirodnu posljedicu glazbe uz koju je odrastao. "Ako u boji glasa ima sličnosti, to je zato što sam uz tu glazbu rastao. Ona mi je oblikovala glas. To je pod kožom. Ali ovdje pjevam ja, sa svojim pečatom, njemu u čast. Bez glume, bez maske, samo čista sugestija."
Tri rasprodana koncerta u Dalmaciji potvrda su da publika prepoznaje upravo takav pristup. Splitska publika, poznata po tome da ne prašta prosječnost, reagirala je snažno i emotivno, a Jakelić priznaje da upravo takva reakcija izvođaču najviše znači.
Ipak, ostaje i poneka želja za buduće nastupe. "'In the Ghetto' večeras nismo izveli s orkestrom i žao mi je zbog toga. Ali to je u planu za sljedeći put", otkrio nam je.
Posebno je istaknuo i važnost prostora u kojem je nastupio. "Ovaj prostor i ljudi koji ovdje rade idealni su za ovu priču. Hrvatski dom je večeras disao s nama."
Večer koja je Splitu donijela svjetski zvuk i domaću emociju
Dok su se posljednja svjetla gasila, a oprema spremala, ostajao je dojam da je Split te večeri dobio upravo ono što mu je trebalo – spoj svjetskog zvuka i domaće emocije.
