Nakon strašne tragedije u kojoj je život izgubilo sedmogodišnje dijete, psihologinja Sena Puhovski je u Novom danu komentirala kako umanjiti traumu cijelog društva.
“Trauma se dogodila, ono na što možemo utjecati su posljedice. Naravno da se ovako nešto reflektira na sve građane naše zemlje”, započinje Sena Puhovski. No ljudi su vrlo različiti, neki kroz traumu prođu pod dojmom da se njima ništa nije dogodilo.
“Traumatski događaji za razliku od stresnih pogađaju sve uključene. To jako dobro zna tim za krizne intervencije koji je na terenu i upravo njihov zadatak je uključiti sve zahvaćene događajem jer je ta intervencija zapravo prevencija daljnih teškoća koje bi se mogle javiti”, kazala je za N1.
“Oni sa sobom nose velik broj izuzetno intenzivnih osjećaja, razmišljanja, fiziologije tijela… U narodu se kaže “kao da je netko izmaknuo tepih ispod nogu” ili “munja iz vedrog neba”, govori i ističe da prije svega ljudima tada treba – podrške i vremena.
Psihologinja se osvrnula na medijske tendencije da o ovakvim događajima izvještavaju senzacionalistički. Preispituje i potrebu da se o njima uopće izvještava.
“Ovakav način medijskog izvještavanja je izuzetno kontraproduktivan i štetan. Voljela bih da jednog dana vlasnici medijskih kuća objasne njihovu definiciju rečenice “javnost ima pravo znati” jer mi se čini da se iza nje skriva opravdanje senzacionalističkog novinarstva”, smatra. Ističe da je interes javnosti – znati kome da se obrate za pomoć i koje su službe na terenu ili dostupne za davanje podrške građanima.
“Ono što javnosti ne treba je slušati izjave očevidaca, gledati slike djece, bolnica i slušati kakav je netko bio u djetinjstvu – to je štetno”, smatra.
Koji prizori su posebno osjetljivi?
“Ono što je posebno štetno je nagađanje o razlozima i motivima. Štetno je i davati informacije o djeci, a samim davanjem informacija o kojoj se školi radilo, o roditeljima smo dali i informacije o djeci. Ulasci u bolnicu i slične stvari dodatno otežavaju oporavak i podižu razinu stresa. Potiču se snažne emocije poput nemoći, bijesa i gnjeva koji mogu biti pokretači rizičnog ponašanja”, govori Sena Puhovski.
Je li napadač, prepoznat u sustavu, trebao biti zadržan na liječenju?
“Nadam se da će stručnjaci doći do odgovora da bi se ta situacija, ukoliko je do propusta došlo, razriješila. Ne bih govorila o psihijatrijskim dijagnozama jer govoreći o njima na ovakav način stigmatiziramo one koje imaju poteškoće. To je štetno jer se onda smanjuje šansa da će potražiti pomoć”, kazala je.
