Tiha je, mirna Badnja večer. Našim malim mistom širi se vonj bakalara. Ne pada to baš dobro malomišćanskoj vlasti. Hitan je noćni sastanak u Mjesnoj zajednici. Tu su i prisidnik i sekretar.
U domu dotura Luigija i Bepine okićen je bor, svečano je, vino se pije iz kristalnog bocuna. Tu sve vonja po tradiciji i bakalaru. Došao je iz Zagreba i student Mirko, sin pokojnog Načelnika, kojeg su Luigi i Bepina posvojili. Dobro, Mirko je zapravo sin Načelnice i Avijatičara, ali nećemo baš sad o tome – nije red, baš na Badnju večer u Malome mistu…
I tako, dok Don Karmelo, svetac od čovika, zvoni na cili diždum, pozivajući puk Malog mista na polnoćku, a malomišćanska vlast, prevođena bivšim bricom i postolarom, pušta „Padaj silo i nepravdo“ sa četiri postavljena zvučnika i ometa Badnju večer, eto ti Roka u kancelariju. Kako Roko nije komunista iz ideje, nego iz potribe, dositi se on: pustimo s razglasa onu „Kad si kupin mali motorin“, ta je draga cilome mistu…
Luigi je poveo šotbraco svoju Bepinu i novu Belinu, koju mu je Mirko donio na poklon iz Zagreba, na malomišćansku pjacetu, dok s razglasa tutnje borbene pisme, a iz kuća božićne...
Mirko će reći: to su monade maloga mista, u gradu se to ne može dogodit...
„Zato ti ja, moj Mirko, ne volin grad. Zato je meni draga ova naša malomišćanska pozornica...“
Pronašli smo Mirka. Glumca Tonija Laurenčića, koji je utjelovio lik tog studenta medicine, sina pokojnog Načelnika i Načelnice, kojeg su posvojili Luigi i Bepina. Godinama živi u Beogradu, gdje je ostvario respektabilnu glumačku karijeru u kazalištu i na filmu. Ovaj Bračanin, koji nikada nije prekinuo vezu s Dalmacijom i svojim Bračom, u koji dolazi svake godine. Iz glumačke je i umjetničke, intelektualne obitelji. Njegov otac Jozo Laurenčić bio je glavni glumac u prvom poslijeratnom filmu „Slavica“ (1947.), po njemu se zove i ulica u Fonegovićevom naselju u Zagrebu. Jozo Laurenčić bio je i profesor glume na beogradskoj Akademiji, čiji je jedan od osnivača, te je odgojio plejadu velikih glumaca. Očeva uloga Pometa u Držićevom „Dundu Maroju“ smatra se antologijskom. Majka Vera bila je prevoditelj u teatru. Tonijev brat Ivo Laurenčić bio je poznati redatelj i dokumentarist. Njegova dokumentarna serija „1000 kamenih brodova“ dobila je mnoga priznanja na prestižnim festivalima. Uvodni i završni song pjeva Oliver Dragojević. Režirao je i glavni video-spot na otvaranju A90 u Splitu. U razgovoru se Toni Laurenčić prisjeća kako je do uloge došao gotovo slučajno, gdje se serija snimala, ali i neponovljive energije Miljenka Smoje te prijateljstva s Borisom Dvornikom.
Gospodine Laurenčiću, Vi ste danas jedini živući glumac s ulogom iz Smojinog i Marušićevog Malog mista, uz epizodne role Ratka Glavine i Deana Dvornika. Kako je uopće došlo do toga da dobijete ulogu Mirka?
– U to sam vrijeme studirao u Beogradu i privodio kraju Akademiju. Karlo Bulić bio je moj susjed na Braču i on me preporučio Danijelu Marušiću i Miljenku Smoji. Otišao sam dolje u Stari Grad na Hvaru – oni mene tada nisu ni vidjeli uživo. Pogledali su fotografije i neke stvari koje sam radio i tako je sve počelo. Nekako iznenada.
Napustili su nas Neva Bulić, koja je igrala Peškarušu, i Dino Dvornik, koji je uz brata Deana glumio malog Mirka. Danas, nažalost, nisu s nama?
– Da, istina. Tužno je to. Vrijeme učini svoje, ali likovi ostaju.
Gdje se Malo misto najviše snimalo?
– Najviše scena snimano je u Starom Gradu na Hvaru. Taj je ambijent savršeno odgovarao Smojinom svijetu – mediteranski, autentičan, životan.
Jeste li znali da je Malo misto prošle godine ponovno zaživjelo u Splitu, u sklopu obilježavanja Smojinih 100 godina, kroz predstavu Tiha noć? Smoju je igrao Neno Srdelić, Lepu Nives Ivanković, Peškarušu Andrea Mladinić, a Vašu ulogu jedan mladi glumac, Luka Čerjan. Zanimljivo je da je još početkom 2000-ih Boris Dvornik imao ideju postaviti tu predstavu, ali tada se projekt nije realizirao?
– Nisam znao. Kažete da se igra u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu – rado bih došao na predstavu. Ljetujem na Braču, pa kad dođem, pogledat ću.
Eto, ja se obvezujem to organizirati. Recite mi koliko Vas je uloga Mirka obilježila?
– Svakako. A i Smoje je takav autor – jedan koji se rodi u tisuću godina. Način na koji je pisao o Splitu i Dalmaciji… to je duša ovih prostora. Nevjerojatan talent. Likovima je dao karakter, učinio ih živima. Iskreno, to nije trebalo puno „glumiti“ – to se samo živjelo.
Zbog ogromne popularnosti snimljene su i dodatne četiri epizode serije.
– Da, sve je bilo dobro napravljeno, počevši od same priče. Malo misto se prepoznaje posvuda – ne samo u Splitu, nego u cijeloj Dalmaciji.
Što je s Velim mistom? Jeste li bili pozvani?
– Jesam. U to sam vrijeme radio na nekim filmovima i sjećam se da su me zvali, netko iz organizacije. No već sam imao potpisane druge angažmane i jednostavno mi je bilo teško sve to uklopiti.
S kim ste se najviše družili na setu?
– S Borisom Dvornikom. Igrali smo zajedno i u Vrdoljakovom filmu „Povratak“. Ja sam njega obožavao – bio je nevjerojatno duhovit, topao čovjek. Takvi se više ne rađaju.
Ovaj predbožićni razgovor s Tonijem Laurenčićem, finim studentom Mirkom iz Malog mista, dijelom pučiškog glumačkog četverolista – zajedno s Nevom Bulić, Karlom Bulićem, Čedom Martinićem, pa i velikim redateljem Antunom Vrdoljakom – vraća nas u dane kad su bakalarom vonjale dalmatinske kalete, kad su se čule tondine, uz zagrljaj prijatelja i puno srca.
