Potaknuta tragičnim događajem ranjavanjem policajca pred zgradom Sabora i suicidom počinitelja, pišem ovu kolumnu.

Možemo tražiti motive što jednu mladu osobu može natjerati na pokušaj ubojstva, ali sasvim je sigurno da nema ništa herojskog u tome. Najgore što nam se može dogoditi je nasilnike proglašavati herojima. A onda i podržavati takvo nasilje na društvenim mrežama i u medijima. Odmah nakon tragičnog događaja, zapanjujuća je količina nasilja u komentarima na društvenim mrežama “žalosno je što nije koknija nekog ‘ko je to zaslužija”, ali i oprečnih jednako nasilnih “sve ove koji ga podržavaju, izbušit iz kalašnjikova s četiri metka pa ćemo vidit’ kakav je heroj”.

Govor nasilja na društvenim mrežama

Na društvenim mrežama svatko može reći što želi i u većini slučajeva bez ikakvih posljedica. Ono što se na društvenim mrežama traži je zapravo skupina istomišljenika. Nažalost,  pojedine osobe pokušavaju progurati svoj način razmišljanja dok za mišljenje drugih nemaju ni najmanje tolerancije  i razumijevanja osobito kad su anonimni. Anonimnost na društvenoj mreži daje im hrabrost koju inače ne bi imali.

„Uzimanje pravde u svoje ruke“ može izgledati kao generalna katarza kojom se izražava nezadovoljstvo, ali zapravo je nasilje koje lako može izmaknuti kontroli. „Pravednost nasilja“ uvijek je karta u jednom smjeru, a njena cijena je previsoka. Ako želimo, treba mijenjati  sustav, zakone, pravilnike, političare, nesposobne i sve ono što ne funkcionira.  Odgovor na nezadovoljstvo, nezaposlenost, nepravdu, ne može biti uzimanje automatskog oružja u ruke. Osobe koje se osvećuju motivirane su vlastitim shvaćanjem pravde i osjećajem bijesa izazvanim činom koji nastoje osvetiti. Činom osvete vjeruju da će ti osjećaji nestati ako se uspostavi svojevrsna ravnoteža i počinitelja kazne na isti način. Međutim, osvetnički mentalitet i uzvraćanje udarca vode samo jednom, vode nasilju.

Strogo sankcionirati govor mržnje prema bilo kome. Toleriranjem nasilja i govora mržnje, šaljemo poruku djeci i mladima kako je mržnja normalan i uobičajen način komunikacije u realnom životu i na društvenim mrežama.

Više ulaganja u prevenciju mentalnih problema

Ne ulazeći u motive ovog zločina, ne radimo i ne ulažemo dovoljno u  prevenciju, niti u rano prepoznavanje i tretman mentalnih problema djece i mladih. Socijalne vještine, empatiju, ne nasilno rješavanje sukoba, toleranciju  trebali bi njegovati  od najranije dobi. Znamo li mi, odrasli što je ne nasilna komunikacija, kako se rješavaju problemi i kako se povećava empatija? Ako smo slučajno „zaboravili” i ne obnovimo gradivo što prije, imat ćemo otuđene, nasilne, neempatične generacije djece i mladih,  pune nepovjerenja kojima neće biti problem posegnuti za automatskim oružjem.




Moja reakcija na članak je...
Vau
13
Haha
0
Hagić
3
Hmmm
1
Plač
2
Grrr
0
Molim?
2

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime