Velik je Tomislav Ivić. Najveći. Pa di ga se onda nećemo sitit. I znamo da je 24.06. bila godišnjica da nas je napustio i da su mu u Nostradamusu upalili i lumin, tamo di volimo sist mi davno inficirani hajdukovci, ispod onih starih fotografija, lipo složenih i uređenih, jednoj vrsti ivićevskog oltara nogometa pa nam pari ka da opet čujemo huk i onu trešnju nogu sa tribina kraj Plinare, ono kad nismo od infrastrukture (kako danas to zovu) imali ništa, a imali smo sve, radi velikana, možda i nesvjesni da je među nama.
Tomislav Ivić rodio se na današnji dan prije 91 godinu . I zato ovaj tekst danas, jer treba slaviti Ivićev život, onako kako je on slavio nogomet, kako je Hajduk, nakon godina krize pa i borbe za opstanak, pozicionirao velikim klubom. Upravo Ivić, najviše. Spojio je onaj naš dišpet, ono naše splitsko i dalmatinsko sa modernim shvaćanjima nogometne igre. Pa je i Rinus Michels, tvorac velikog Ajaxa, doletio do Splita da vidi šta se to događa pod Marjanom, gdje se to još igra totalni nogomet. Kad su jedan Arsenal, Ajax, Aston Villa, Manchester, dolazili u Split odigrat prijateljsku, kao na kavu, kad bi god to nama palo na pamet.
I uvijek bi Ivić donio nešto novo. Jedno prvenstvo na offside zamke pa drugo na kontranapad. Volio je Frfu, Peruzovića, Šurjaka. Šure, Ivićevo veslo kako smo mu tepali, dok leti po livome krilu i vijori dugom kosom. Ili kad je jednom i najvećem Jurici Jerkoviću davao i obrambene zadatke, mi se ljutili, ali Veliki Ivan je želio samo da naš Jure bude još bolji, a bijeli stroj neprikosnoven.
Pustimo sad je li se moralo proći Saint- Etiennea i PSV-a, Hamburger smo već davno oplakali. Sve u svemu imali smo trenera, vizionara, velikana koji je živio nogomet i koji nam je davno zacrtao pravac kakav Hajduk treba biti.
I hvala Vam šjor Ivane za onu pobjedu Hrvatske u Palermu koju ste u Domovinskom ratu posvetili hrvatskim braniteljima. I za onu antologijsku nakon 6:1 usred Beograda "Bit ćemo prvi ako nam dozvole", tako aktualnu i danas.
