Danas je 79. obljetnica smrti Palmine Piplović, djevojke iz Velog Varoša koju su nacisti nakon mučenja objesili 10. listopada 1944. godine.
Početkom ljeta ove godine splitski gradonačelnik Ivica Puljak potvrdio je da će vratiti ime Palmine Piplović dječjem vrtiću u Splitu.
- Mogu vam sada reći da ćemo vratiti ime vrtića "Palmina". Tu je inicijativu pokrenuo Damir Barbir, a tu ćemo inicijativu realizirati uskoro. Grad Split je grad ponosan grad, koji se temelji na vrijednostima antifašizma i Domovinskog rata. Želimo graditi grad na vrijednostima solidarnosti, brige za najstarije i dobroti prema svima onima koji tu žive i koji dolaze, bilo da žele živjeti s nama ili nas posjetiti - kazao je tada Puljak pred zgradom HNK Split, zaradivši veliki pljesak.
Priču Palmine Piplović zapisao je u "Ratnoj kronici Splita 1941.- 1945." Ivo Javorčić:
- U starog Mile Piplovića bilo je osmero djece. Pet sinova i tri kćeri. Od petero braće četvorica su bili partizani, a sve tri sestre partizanke. U NOR-u su poginuli Špiro i Palmina.
Mira Podrug, udana Benzon, priča:
»Viđale smo se skoro svaki dan u ljeto 1944. g. sve do njenog udesa. Ja i ona smo bile na vezi u lancu od Splita do partizana, a primopredaju smo vršile kod centrale u Dujmovači. Tako je bilo i 7. listopada 1944. g. Vidim je, dolazi, a iza nje njemački oficir i vojnik s puškom. Zadrhtala sam, a Palmina se smiješi: Što ti je? Naši su, iako su Nijemci … Njemački oficir izvadi pištolj i pruži ga Palmini, valjda za uspomenu. Ona se vrati u Split, a ja po uobičajenim pravilima produžim dalje…
Već sam zagazila u Dvorine, malo polje ispred Majdana, kad iza mene puče puška. Oficir se previja u grčevima a vojnik hoće da puca i na mene. Bacim se na njega, udario me on, ali i ja njega, imala sam tada samo 16 godina, pao je i pokušam bježati … Čujem viku. To viče moja mater, dotrči odbornik Jozo Podrug, a njemački vojnik pobjegne u Solin … Tu je alarmirao svoje i trokolicom odjurio u Split, na Plokite, odakle se »uputio u partizane« … Za sve ovo Palmina nije znala, i baš kada je Marinu, svojoj vezi, podnosila izvještaj, zabruja trokolica i Palmina prepozna vojnika kojeg je predala Miri Podrug.
»Marine, bježi! Provala!«, uspjela je da kaže. Marin je pobjegao, a ona je uhvaćena. Odvedena je u njemački zatvor na Gripama. Tu su uspjele da je posjete Marta Erceg i Rina Piplović. Donijele su joj nešto hrane i vidjele je svu u modricama i na njoj pocijepanu odjeću…
»Tuku me. Od jučer poslije podne, i čitavu noć izmijenilo ih se preko dvadeset. Svi me tuku i traže da priznam … Ubit će te … Znam. Ali recite da Palmina zna umrijeti kao komunist. Ni riječi im nisam rekla … Rina, donesi mi bjankariju da se preobučem, jer, znaš, vidiš kakva sam … Gadovi! Ne mogu u smrt ovakva…«
10. listopada okupilo se nešto svijeta pred bolnicom i Marta u kamionu vidi Palminu i starog Zavorea, a uokolo kamiona čitav kordon vojnika. Marta iz daljine rukama pita: »Što je – kuda?« Palmina oborenog pogleda sliježe ramenima, a stari Zavoreo rukom čini ispod svog vrata: Objesit će nas.
Iz bolničkog zatvora izvode i brijača Fritza, trpaju i njega u kamion i zatim krenu prema Solinu. Marta i Rina susretnu Roka Dugopoljca s karom te krenu za kamionom … Sustigli su ih na Brdima gdje su se Nijemci zaustavili … Ponovno krenuše, sada prema Majdanu, i na predjelu Ljubinca kamion se zaustavi uz električni stup na kojem je već visjela omča. Dva Nijemca guraju Palminu, ona se opire. Udaraju je kundacima po glavi. Natiču joj omču, kamion krene … a uz stup se zanjiše tijelo mlade djevojke. To se ponovi sa Zavoreom i Fritzom…
Dva sljedeća dana dolazili su Marta, Rina i Ante da izvide situaciju i da sahrane pokojnike. Ali, tko da se usudi? Nijemci su još tu … U četvrtak, 12. listopada, ipak priđu leševima, skinu ih i sahrane odmah tu pored puta. Po želji stare Marice, ostrižu pletenice s »fjokićima« Palminine crne kose i predaju ih tužnoj majci…«
Tako je završila život Palmina Piplović, mlada splitska radnica i komunistkinja. Pala je na domaku slobode za kojom je toliko žudila i žrtvovala najdragocjenije što se žrtvovati može.
