Tad sam studirao kineziologiju i jedan profesor me je pet puta bacio na istom ispitu. Mogao sam učiti koliko sam htio, on je htio da znam više od njega. A možda sam malo i subjektivan, možda sam mogao učiti i malo više. Poslije ćete razumjeti zašto sam ovo spomenuo.
I tako u razgovoru sa Slavenom shvatim da postoji šansa da dođe hokej klub Mladost u Split. U meni je sve "proključalo" od sreće. Jedva sam čekao otići na trening i takvu vijest reći ljudima. Al nisam ih htio razočarati ako to ne bude tako. I malo po malo shvatio sam da će ekipa doći ako budemo imali uvjete za utakmicu. To je bio nemogući zadatak u Splitu za izvesti, ali odlučio sam se potruditi.
Obišao sam klubove, škole koje imaju veliku dvoranu, ali ili je bilo sve puno ili su bili protiv hokeja. Iz noćne smjene bih potpuno neispavan obilazio i tražio. I odem u Hajduka pitati da mi daju Poljud. Ovi su me gledali kao da sam totalno lud.
Onda sam se dosjetio. Treba nazvati Igora Borasku, on je joker zovi kad zapne, isto kao i Mirko Miočić na kvizu milijunaš. Nazovem Igora i objasnim situaciju, da postoji šansa da se hokej zaigra u Splitu prvu put nakon 36 godina. Igor mi kaže: "Pa dobro u čemu je tu problem?" Ja mu kažem da bismo voljeli igrati na Poljudu jer ipak je to povijesna utakmica, ali da me tamo gledaju kao da sam "puka".
Igor ih odluči nazvati i riješiti nam besplatno pomoćno igralište Hajduka. "Koja faca" pomislih, riješio nam je da koristimo i svlačionice od Hajduka u isto vrijeme kad i oni. Ovaj može što hoće, takav sam i ja htio postati. Igor mi je bio i ostao i životni i sportski uzor. Iduće je trebalo vidjeti gdje napraviti domjenak za sto ljudi, tada još nije bilo clubhousea na Pujankama. I odem pitati u sportski centar na Brdima gdje su mi dali kat s halom, kafićem, terasom s pogledom na nove teniske terene. Sve sada imamo.
Obavijestim savez, svoju ekipu iz kluba i treneru Luki kažem da dolaze prvotimci prvoligaša, koji su zadnjih 10 godina prvaci države. Da se uopće ne nervira što ćemo izgubiti, da je utakmica povijesnog i revijalnog karaktera i početak jedne divne sportske priče, da je rezultat nebitan. Ali Luka k'o Luka, odmah je složio tajnu taktiku. Htio im je namjestiti "bunker" i napuniti mrežu. I čak mu je dobro i krenulo, dali smo prvi gol i to ga je on kao trener zabio. Kad je vidio da ne ide, ušao je u teren, uzeo palicu i počeo trčati po cijelom igralištu kao lud i zabio je gol.
Novine su ga nazivale novim Šimom Rauningom, a neki su ga prozvali i zlatna palica. To je bio prvi gol u Splitu nakon 36 godina. I tako mi u šali kažemo da smo dobili prvo poluvrijeme, a da smo drugo izgubili. Novinara je tada bilo svih vrsta. Sve sam ih uspio dovesti na Poljud. Priča je bila pravi mamac za novinare.
A za to vrijeme, na drugoj strani terena, s igračima Hajduka, bio je moj profesor. Prišao mi je pod svjetlima reflektora i pitao kako sam. Rekao sam mu da se osjećam vrlo povijesno, bez obzira na ocjenu...
