Sa Slavenom iz Hokej saveza počeo sam komunicirati više puta dnevno i tako smo se sprijateljili.
Pričao sam mu kako smo unajmili dvoranu, odnosno trećinu dvorane u obrtničko-tehničkoj školi, i rekao sam mu da nas ima oko 6-7. Nogometaši su nas gledali pomalo cinično, al i, do kraja sezone, u dvorani je bilo petnaestak hokejaša, a nogometaši bi se jedva skupili da mogu odigrati. Slaven nam je našao neku staru opremu, još iz vremena Juge, ali mi smo skakali od sreće kada je stiglo dvadesetak palica za hokej i dvije golmanske opreme, kao i prave hokejske loptice.
Ono što smo imali više nas je podsjećalo na florball opremu. Tako smo počeli igrati pravi hokej. Nisu nam bila jasna pravila pa smo igrali poprilično kontaktno u dvorani obrtničko-tehničke škole.
Izgledalo je kao nešto između rugbija, hokeja na ledu i nogometa. Ako je netko bio mršav, smatrali smo da to nije igra za njega, a sve one koji su imali ispod 90 kilograma zvali smo manekenima.
Tu smo pronašli mjesto za opremu, tuševe, termine, a čovjek koji je vodio dvoranu krivo nas je gledao jer smo bili "drugačiji".
Konačno smo počeli osjećati da smo pravi klub, klub s dvoranom, opremom, brojnom momčadi, ali, najbitnije od svega, klub sa srcem!
