Unutar naše akademije krenuli smo sa školom samoobrane, baziranoj na kickboxingu. Upisalo se osam žena, šest muškaraca i desetak tinejdžera. S tinejdžerima su radile naše trenerice malu školu samoobrane, a ja sam odlučio držati treninge za grupu žena i grupu muškaraca. Stvarno sam uživao držati im treninge i osmišljavajući program koji će biti iscrpljujući.

Krenuli smo polako da ne bi došlo do ozljeda i kontinuirano smo dizali opterećenje. Program sam osmislio tako da se držimo zabavne strane kickboxinga, bez mečeva i jakih sparinga. Pažnju smo posvećivali kombinaciji kardija i vježbi snage te smo jako puno radili na fleksibilnosti i mobilnosti. Radili smo svaki trening drilove, tehniku, kombinacije, a rado sam se prisjetio vježbica iz vojske te iz studentskih dana dok sam studirao kondicijsku pripremu sportaša. Iza svakog treninga mogli smo staviti majicu na vagu i izvagati je koliko bi bila puna znoja. Ekipa kojoj je u početku više trebao fizioterapeut, dobila je potrebu za trenerom.

Svaki kraj treninga smo slavili pljeskom za sve koji nisu ostali na kauču. Treninzi su postali dosta teški pa se i brže odustajalo. Ali bilo mi je u planu ili stvoriti trening fanatike ili da se grupa raspadne. Treninzi su bili kasno navečer pa mi je sve odgovaralo, ali htio sam da se zna da su treninzi u toj grupi po uzoru na moto vojnih specijalaca. Mnogi su pozvani, rijetki su odabrani. A budući da nije timski sport, bilo mi je svejedno koliko će ih doći. Tko bi došao, dolazio je dobrovoljno i uvijek je mogao odustati.

Ta mi je grupa savršeno odgovarala, jer kad sam s djecom pazim na sto detalja. Ovdje sam se mogao zafrkavati, provocirati, biti svoj do kraja i na kraju krajeva, i sam se vratiti u odličnu formu kakvu sam imao nekad.

Često govorimo o disciplini, njoj pokušavamo naučiti našu djecu, a ima li bolje škole od one vlastitog primjera. Ove su večernje sportske škole idealna prilika za roditelje da uđu u disciplinu treninga i primjerom nauče djecu lekciji o upornosti, ustrajnosti i nepokolebljivosti.