Često su nas zvali roditelji i govorili da se u školi ili u klubu u kojem su do sada trenirali, svi stalno žale na njihovo dijete, dok bi nama dijete bilo odlično jer bismo prvo zadovoljili djetetovu potrebu za igrom, a tek onda bismo ih učili.
S druge strane, kad bi roditelj djeteta koje ima neke smetnjice rekao da dijete sudjeluje na tjelesnom i da je trenirao plivanje ili penjanje i da je sve bilo ok, isto nam to nije bilo mjerodavno, jer često bi dijete došlo i stvarno ne bi bilo spremno za grupu. Nema interaktivne pažnje, pažnja je na minimumu, osnovne upute nekad posluša, a nekad ne. Mislim, to je da ti srce pukne kad vidiš koliko se roditelj trudi uključiti svoje dijete i ne ide mu. Ali mora se priznati, nisu neprilagođena djeca, neprilagođen je sustav.
Trpi samo prosjek, ni genijalce, a ni one koji kaskaju. Kad kažem genijalce mislim na djecu koja imaju odgovor na svih pet pitanja koje postavim, to uspije to jedno dijete, dati kvalitetan odgovor, za mene je to genijalac. Nisam psiholog, ali svakako mogu reći da je legenda. Imamo mi i empatiju i edukaciju, nego je stvar što ako dijete samo trčkara po dvorani, ruši koncept cijele grupe. Tada i ostali koji imaju kraću pažnju, što je normalno u dječjoj dobi, povedu se za njim, a roditelj je sklon kazati da i drugi trčkaraju.
Mi smo prije odmah radili inkluziju u regularne grupe dok se nismo malo više educirali i savjetovali s defektolozima te smo počeli inkluziju u sportsku grupu raditi postupno. I tako su djeca više napredovala, kada su u pravo vrijeme bila na pravom mjestu. Roditelj k'o roditelj, voli svoje dijete najviše na svijetu i onda dođe i ističe samo prednosti tipa jako je motoričan, jako voli trčati itd. Sve je to super, no kad nam roditelj da potpuni "portfoglio" svog djeteta nama je pedeset posto lakše.
Svima nam je povratna informacija bitna, ali iskustvo je pokazalo da roditelji često znaju najmanje o svome djetetu po pitanju razvojnih faza i sposobnosti u sportu. U Sportskoj akademiji Sparta nijedno dijete nije problem, radimo uspješno i s rezultatima sa svom djecom. Samo je pitanje koliko je roditelj otvoren i spreman surađivati. Ako dijete trenira u Sparti, roditelj ili netko koga najavi roditelj ga treba svaki put dovesti i odvesti i poslušati što trener treba reći, zadržati se koju minutu u dvorani.
Neka djeca stvarno sve mogu iz prve i uvijek je sve super, ali to je manji postotak. Bitno je bdjeti nad svojom djecom. Voljeti ih, razumjeti ih, brinuti se o njima jer prebrzo pređu iz igraonice u mališe, iz mališa u veliše, iz Sparte u neki natjecateljski sportski klub. Ako smo propustili neke stvari, djecu preuzmu neki drugi uzori i mi više nemamo utjecaja na njih pa se onda samo okrivljavamo i zamjeramo.
Istina je uvijek samo jedna. Treba biti apsolutno posvećen obitelji bez otuđivanja! I ako treba, pokazati malo zube sustavu. Neka zna da se može. S njim, ali i usprkos i unatoč njemu.
