Prve četiri sezone Sparte nije bilo lako upisati djecu, a puno se radilo. U petoj sezoni smo doživjeli veliki rast dok je šesta sezona bila takva da smo imali liste čekanja u mnogim grupama. Ljudi su počeli me zvati preko poznanika da vide mogu li im tako neko mjesto osigurati.

Došlo je do toga da smo poput velikog vrtića. Ako nisi donio dokumente na vrijeme jednostavno nije bilo mjesta. Svi su nam savjetovali pa otvorite i na drugoj lokaciji, mi nismo slušali jer smo htjeli entuzijazam cijelog tima imati na jednom mjestu. Klupske prostorije su nam postajale sve ljepše i sa sve više didaktičke opreme za kompletno sve razvojne faze djece. U klubu smo stalno nešto okretali, premještali, popravljali, unaprjeđivali, osmišljavali. Ljudima je postalo srcu drago biti Spartanac. To im je postalo nešto kao navijati za Hajduk. Nešto za što se bori, nešto uzvišeno.

Svi su se tukli šakom u prsa i vikali da su Spartanci. A djeca su sve ono pozitivno vezali s titulom Spartanca. Npr. moraš jesti blitvu, Spartanci to rade; moraš dijeliti igračke to isto Spartanci rade, moraš slušati roditelje tako Spartanci žive itd., a djeca bi tako sve prije poslušala jer se i njima sviđa biti Spartanac i redati uspjehe.

Biti Spartanac i uvijek raditi na sebi postala je životna filozofija, a ministarstvo obrazovanja i agencija za odgoj i obrazovanje su nam verificirali program i dali suglasnost. Postali smo ozbiljne šaljivdžije.