Pet sezona je sad već bilo iza nas i tekle su pripreme za šestu sezonu malih Spartanki i Spartanaca. Imali smo uspona i padova u organizaciji jer nije lako pokrenuti sve procese unutar kluba i u isto vrijeme ih i unaprijediti. Ali sa spartanskim stavom sve je moguće. Baš sve.
Prve četiri sezone nismo nikako bili na godišnjem odmoru. Eventualno na jednodnevnim izletom s klupskim mobitelom u ruci. Sve je bilo uštimano ali zdravlje je patilo. Ne govorim ovo da bih kukao, nego ljudi ponekad smetnu s uma da nemamo svi isto radno vrijeme pa nazovu i u ponoć i za vrijeme kućnog reda. Uvijek sam se uredno javljao i po pola sata razgovarao dok nisam izgubio sebe u toj priči. Tada sam uveo radno vrijeme i kad netko zove u ponoć ja pošaljem poruku da pitam je li hitno, ako nije hitno, nazovem ujutro iza kave i doručka sa suprugom.
Klub je bio organiziran, ali počela je obitelj patiti jer se radilo u svim smjenama. Tada smo se odlučili reorganizirati, uvesti radno vrijeme i planirati aktivne odmore od minimalno deset dana.
Pod aktivnim odmorom smatram odlazak obitelji u prirodu, svako jutro trening svakodnevne boravke na plaži i navečer duge šetnje. Posvetiti se posve sebi, mada je mob uvijek tu. S ovakvim poslom trebaš biti dostupan, ali maknuti se od svega je super za napuniti baterije i entuzijazam za idući spartanski semestar.
Lijepo je davati se za društvo, ali nije lijepo ako se na sebe zaboravi. Svi trebaju biti i ostati pobjednici.
