Cijelo ljeto smo Kljaki i ja radili kako bismo mogli početi novu sezonu. Kljaki je odvolontira više sati nego što su neki odradili. Krenuli smo upisivati  djecu za prvu sezonu u našem prostoru.

Upisali smo 150 djece i par dana prije otvorenja radio sam u tom prostoru rođendan jednog malog Spartanca. Napunili smo hrpu vodenih baluna s kojima smo se gađali nakon dvosatnog programa. Bio sam mokar od glave do pete jer je djeci naravno bio đir pogoditi trenere. Kad su svi otišli, ja sam ostao raditi po prostoru tako mokar, iscrpljen od radova i početka nove sezone. Ne sluteći opasnost mokrih čarapa i ljeti, teško sam se razbolio.

I idućih par dana sam tako bolestan radio po prostoru jer je bilo puno posla, a malo vremena. Sve dok nisam pao na koljena i licem tresnuo od strunjače. Vanja, koja je također bila tu, jako se zabrinula te sam joj rekao da me vozi na hitnu. Osjećao sam da ne mogu više i da sam probio granicu svojih mogućnosti. Rijetko idem u doktora tako da, kad sam rekao Vanji da bih išao na hitnu, nju je uhvatila panika.

Kad smo došli na hitnu, doktori su se uhvatili za glavu kad su me vidjeli. Snimak pluća pokazao je da imam tešku upalu pluća. Doktori su rekli da sam trebao doći par dana ranije i da ostajem u bolnici do daljnjega. Pitao sam ih mogu li mi provjeriti što mi je sa zdravstvenim osiguranje jer sam taman dao otkaz u vojsci i zaposlio se u Hrvatskom hokejskom savezu pa nisam siguran jesu li mi dopunsko i zdravstveno u funkciji. Vrli naši doktori su nakon provjere rekli da je sve u redu, a meni je naknadno došao račun od 4000,00 kn što sam ležao u bolnici jer su doktori krivo provjerili.

I da skratim priču završim ja tako u bolnici u najgore vrijeme. Taman je trebalo 150 djece smjestiti u grupu kad kome odgovara. Kako to već biva, svako malo neke poteškoće u organizaciji. Bilo je teško uskladiti dječje obveze s terminima treninga. Nekako ja tu najbolje plivam oko organizacije, al sada sam “out”. Moja Vanja s djetetom od godinu dana ne može baš biti agilna koliko takav posao očekuje.

Kad sam mislio da je svijet moj i da mi se snovi ostvaruju dobijem sobu u bolnici. Treneri Luka i Damir su u  to vrijeme vodili sve grupe , a Vanja je upravljala svim klupskim, administracijskim i organizacijskim procesima. Meni da je bilo izaći iz vlastite kože, sve bih dao. Taman kad mi je krenulo s klubom, nakon dugo čekanja da zaista krene, mene nema.

Svi me očekuju, a ja zapeo u bolnici. Puno sam se brinuo i grozno osjećao, ali na kraju je sve odlično ispalo zbog odličnog tima u klubu. Više nego ikad, shvatio sam vrijednost dobrog tima i podrške obitelji. Da bake nisu tjedan dana gotovo stalno čuvale sina, da Vanja nije mogla i htjela obavljati sav moj posao, da treneri nisu preuzeli i moje grupe, sve bi ovo bilo puno teže, ako ne i nemoguće.

U isto vrijeme, shvatio sam da moram poštovati svoje granice. Po cijenu manje posla i po cijenu neodrađenih stavaka sa “to do” liste.. Shvatio sam da moram stresti sa sebe svu zabrinutost i strah jer ako to ne uradim, tijelo će ih zapamtiti i nastojati izbaciti na svoj način.

Ležim u bolnici s temperaturom 40° i upalom pluća, a Vanja mi u cijeloj toj ludoj kući javlja da je test za trudnoću pokazao dvije plave crtice. Opet ću postati tata. Na trenutak sam shvatio kako je baš sve savršeno i osjetio sam, tu u bolničkoj sobi, kako mi se nebo opet nasmijalo…



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime