Tako je došlo i vrijeme da moj stariji sin Mihael počne dolaziti na treninge. Nitko nije bio sretniji od mene kad sam vidio koliko je oduševljen Spartom i koliko mu je pomoglo kako motorički tako i u razvoju govora.

Krenuo je s grupom za dvogodišnjake koju zovemo sportska igraonica. To je grupa gdje su roditelji cijelo vrijeme sa svojim djetetom i to traje do treće godine. Grupa je bazirana na vježbicama oblikovanja, poligonima, lovinama, igrama s loptom uz glazbu.

Kad sam vidio njegovu radost što je u Sparti, i radost u ženinim očima sto je malom odlično, postao sam još više motiviran da napravim najbolje mjesto za prve sportske korake u Hrvatskoj.

Također, Mihael je krenuo i u Malu sportsku školu gdje smo bazirali priču na finoj i grafomotorici. Svaki dan sam išao u dvoranu van treninga i zajedno s prijateljima popravljao i unaprjeđivao dvoranu. Kako su mi djeca rasla sve su više voljela ići s tatom na posao. I vodio sam ih kada je god to bilo moguće. Uvijek bi ostali malo prije i poslije treninga tako da se malo poigraju u kutku za zabavu.

Kad bi trebalo napustiti Spartu uvijek su suze tekle. Žao mi je bilo zbog suza, al meni su značile. Bile su mi znak da sam svoju ljubav i entuzijazam prema sportu prenio i na vlastitu djecu.