Jednom sam dobio poruku od poznanika: “Hej, Nikola, imam maloga od 7 godina, ali nije socijaliziran. Ne želi se igrati s drugom djecom, odnosno hoće, ali samo s njih nekoliko. Gdje sam ga god upisao na trening nije htio trenirati. Niti ostati na prvom treningu.” I dogovorim s njime da ga dovede u Spartu. Rekao sam mu da mi slučajno ne zakasni na prvi trening, bolje da ne dođe ako vidi da neće stići. Dijete se može dodatno smrznuti kad dođe naknadno, a sva djeca već treniraju u grupi i kompaktni su i sada on dolazi nakon svih. Ima dosta detalja na koje treba pripaziti u takvim situacijama, vjerovali ili ne i bočica s vodom može biti okidač za odlazak kući. Jer kad trener da pauzu i sva djeca idu piti vodu, a dijete nema svoju bocu, može se osjetiti loše i doživjeti određen emotivni slom kojem su djeca sklona.

Ako je s djetetom sve u redu, sve se to lakše nadvlada, ali ukoliko dijete ima strahove, poteškoću ili manjak samopouzdanja i socijalizacije, ti detalji čine bitnu razliku i presudni su. Ima još stotinu takvih detalja koje ja nazivam “minama” i ukoliko trener ima odličnu prosudbu i znanje može doslovno čuda napraviti da pomogne djetetu. I tako gledam ja kako da ga osokolim i dam mu najlakši mogući zadatak, smiješno koliko lagan, pa malo teži, pa još teži, pa brže, pa ubacim malo šale, pa ponovi i gotovo, mali je moj. Prepustio sam mu da vidi da on ima kontrolu, to je isto bitno u takvim situacijama i svima sam rekao da ga slučajno ne forsiraju i ne govore mu da ide trenirati jer to svi drugi rade i jer će mi tako samo otežati stvar.

I tako sad treba učiniti da skine tenisice i stane na strunjače (isto nemoguća misija, ali nekad mi je zgodnije kod takvih situacija kad tate dovedu dijete jer mame se previše “lijepe” za djecu, iz ljubavi naravno, a to dodatno otežava stvari.)
I sad znam ja ako mu kažem da skine tenisice i stane na strunjače da će to teško ići. Zato ga presretnem i pitam ga voli li puške na laser tag x jer znam da to sva djeca vole. Njemu se oči zasjaje i kaže da voli. Pitam ga ja bili volio probati, kaže on meni da bi. I ja mu pružim ruku i kažem: “Ajde, idemo!”

I on krene sa mnom i ja na paniku kažem: “Auuuu, zaboravili smo skinut patike, a puške već čekaju!” I tako ga, na neki način, preveslam i odemo mi na strunjače u čarapicama i dam mu puške kako bi produbio već uspostavljeno povjerenje i kako bi još bolje pronašao tanku nit srca po kojoj ću zaploviti tako da mali dozvoli da ga se trenira i da sluša upute, a ne da mu se izmišljaju neke dijagnoze nepotrebno.

Kazat ću vam samo da je mali vrlo brzo postao jedan od boljih u grupi. A samo mu je trebalo pristupiti prema njegovim specifičnostima, a ne sustavno. Nikakve čarolije tu nema, osim iskustva zbog kojeg treninzi izgledaju čarobno. Taj isti tata nas je kasnije nas trenere više puta zvao u restoran koji je vodio i častio nas raznim specijalitetima. Lijepo je bilo osjetiti da se cijeni nas rad! Dječak je pokazao napredak i na svim drugim poljima, među ostalim, i u školi. Još jednom se pokazalo da lijepa riječ i željezna vrata otvara.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime