Svi znaju kako je Sparta nastala iz ničega. Ali malo ljudi zna da kada sam počeo voditi djeci treninge, tada još kao djelatnik vojske, da sam živio u vojnom hotelu. Točnije u apartmanu od svega par kvadrata u kojem je jedini namještaj bio kantunalić kraj kreveta. Tv također nisam imao, a kupao sam se u hladnoj vodi dobre 2 godine. Jer je hotel navodno imao probleme s cijevima pa bi ti se trebalo posrećiti da krene topla voda. To je jako dug hodnik za jako puno tih malih sobica. Sami branitelji unutra i vojni djelatnici. I ja kao momak od 20 godina.

Cijelu noć bi se čuli koraci duž hodnika, a hotel smo zvali sivi dom. Taj sivi dom je na kraju odigrao značajnu ulogu u mom životu jer se tu Sparta razgranala. U prostoru stare recepcije smo trenirali stotinu djece. To je bilo u našim početcima. Upravitelj tadašnji se trudio da mi dani u sivom domu budu što manje sivi pa je činio za mene sve što je mogao. Na kraju sam, kad sam tražio salu za vjenčanje doslovno molio Vanju da to bude u sivom domu, a upravitelj mi je kupio glavnu tortu. Dan danas rado se zavrtim autom kraj tog hotela i sjetim se u kojim uvjetima je nikla Sparta i bude mi toplo oko srca. Dakle, frižider nisam imao, nego bi što kupiš morao odmah pojesti, pogotovo ljeti, a robu sam prao na ruke, lupajući je od pločice u wc-u.

Ustajao bi svako jutro u 5 sati i autobusom išao u Knin na posao. Život u vojarni mi nije bio puno topliji, ali je unutar žice bilo tople vode i kuhanih obroka. Hrana je bila tragedija, al sam je tada cijenio i nije mi bilo jasno zašto nitko neće da pojede obrok do kraja. Danas kad nam Vanja kuha, mislim da bi me miris vojne kantine odmah s vrata odbio. Kada sam napredovao u vojsci i kad je Sparta dobila konture, odlučio sam iznajmiti prvi stan. Kada sam platio vlasniku stana pologe i prvu stanarinu, potrošio sam sve što sam imao. Kad je vlasnik stana otišao, zagrlio sam frižider i televiziju i strogo svima zabranio da gase bojler. I na to sam i danas alergičan. Nitko u kući ne smije ugasiti bojler.

Radio bih u vojsci do 18 sati pa u Sparti do 21 sat, a kad bi me Vanja došla nekad posjetiti, ne bismo imali vremena niti pogledati film jer do 22 sata treba napustiti vojni hotel, još dok bi je legitimirali i zapisali ne bismo stigli ni popiti času vode iz wc-a jer kuhinje nije bilo. Sparta je u 5 sezona postala brend za djecu vrtićke i mlađe školske dobi. Sve vojarne, sive domove, i žice sam napustio kako u poslu tako i u glavi. I život posvetio razvoju Sparte.

Moja soba u sivom domu je imala predivan pogled na more i na šumicu ispod hotela. Stekao sam hrpu prijatelja iz tog kvarta kako iz vojne ulice na Duilovu tako i s Pazdigrada. Ogromno životno iskustvo koje nije bilo lako, ali zato me naučilo da u svemu vidim potencijal. Stekao sam zarazan entuzijazam i nerealnu hrabrost zbog koje nemoguće postaje moguće.