Dragi čitatelji, u ovoj priči o Sparti ispričat ću vam kako sam se odlučio da ću raditi s djecom s poteškoćom u razvoju i na koje sam sve probleme naišao.
Stvar je što u mlađem vrtićkom uzrastu djeca često ne dobiju još kliničku dijagnozu ako se sumnja na autizam i onda roditelji ne žele javno govoriti da sumnjaju jer ne žele dati dijagnozu prije doktora. Ipak to dijete im je sve. Često se i ravnaju i s drugom djecom, kako isto nekad nešto ne ide, pa s time sebi malo olakšaju. Na kraju ostaje prihvatiti, što je poprilicno širok pojam. Isto tako treba i društvo prihvatiti, a ne gledati te roditelje i djecu sa žaljenjem, neki samo što ne izraze sućut. U najboljon namjeri, naravno.
Poteškoća i nesposobnost definitivno nije isto. Mi smo krenuli upisivati djecu s poteškoćama te pošto je Sparta dosta praćena odmah su nas sve udruge koje rade s djecom s poteškoćama počele preporučavati. I tako smo mi počeli onako čista srca svima davati priliku. Pitali smo se zašto to drugi klubovi ne rade. Na kraju smo shvatili i zašto.
Na početku smo pustili u svaku grupu po dvoje djece s poteškoćom. Pa troje, pa četvero. Vrlo brzo, počeli su nam treneri tražiti još više asistenata. Treneri više nisu mogli voditi više od 2 treninga dnevno. Sve je postalo puno teže. Tu smo razumjeli da inkluzija nije samo stvar dobre volje već i znanja i iskustva. Također smo vidjeli da dijete s autizmom mozže bit najbolje u grupi ako ispoštivaš rutinu i ako roditelji surađuju s trenerima. Isto tako smo vidjeli i dijete sa Downovim sindromom koje najbrže u grupi usvaja nova znanja, sposobosti i vještine. To nam je polako rušilo barijere. Da se razumijemo, imamo pune grupe i bez toga, ali nešto iznutra nas je vuklo.
Nismo htjeli okretati glavu pred onima koji nas trebaju. Ali shvatili smo da treba slušati malo više pravila struke nego svoje srce u nekim odlukama. Da ne treba uvijek davat socijalno prihvatljiv odgovor roditeljima, nego s razumijevanjem otvoreno razgovarati i to je odlična prilika da dijete napreduje. Tu smo sezonu odradili snalazeći se. Potaknuti brojnim upitima koji nisu prestali stizati, odlučili smo ozbiljnije se pozabaviti cijelim procesom, edukativno, financijski, organizacijski. Ako netko nema novca naravno da se izlazi u susret. No, ako se ne plaća, nema razvoja. Nema kvalitetne opreme, ni dvorane, a ni ljudstva. To je ozbiljan posao koji iziskuje jos više energije, entuzijazma i truda nego rad s djecom koja nemaju poteskocu. Iziskuje višestrani pristup kako s djecom tako i s njihovim roditeljima. S tom nakanom počeo sam ići po predavanjima koja su mi ukazivala gdje sam grijesio. Počeo sam se savjetovat s defektolozima, s roditeljima i klubovima koji rade s djecom s poteškoćama. Nema ih puno, ali ih ima. I hvala svima na nesebičnoj potpori. Nitko me nije odbio za savjetovanje, materijale, informacije.
Odlučio sam krenuti s manjom grupom djece s autizmom od njih nekoliko te jednom tjedno držati treninge. Iznimno me takla rečenica s jednog predavanja da je njima od cijelog spektra najvažnija stavka socijalna interakcija. Tu sam vidio da bih mogao učiniti velike stvari kroz sport, poligone, zabavne igre, postaje u klubu. Osjećam da bih kroz manje grupe mogao postići adaptaciju djece na sport i grupu te ih postepeno uključivati u grupe s ostalima.
Želim ovog puta napraviti to kako treba, najbolje moguće za djecu, roditelje i trenere. Pratite naš rad, kad budemo spremni s konkretnim datumima i terminima, oglasit ćemo se. Dotad nam možete iskazati svoj interes i poticaj. Dapače, bili bismo vam veoma zahvalni. Koliko god vjerovali u sebe, vaša vjera onaj je posljednji korak, potreban za svaki dobar projekt.
