Kroz klub je prošlo nekoliko studenata kineziologije, ali prvi profesionalni trener je bio profesor kineziologije Luka Androja. Došao je kao student u Spartu i vrlo brzo sam ga usmjerio, jer je iz njega izvirala želja da poučava druge. To ne piše po knjigama, to ili imaš ili nemaš. Luka je došao u klub par mjeseci nakon početka rada.
Kad je klub službeno bio otvoren Luka je već bio tu. Čovjek pjeva, svira, trenira djecu, trenira odrasle, želi učiti i raditi. Zna biti animator, trener, pedagog, metodičar, sve što treba. Ima bujnu maštu pa djeca s njime za vrijeme treninga putuju na mjesec, potapaju gusare, izbjegavaju potrese, pjevaju i još puno toga. Prve treninge hokeja nas dvoje smo odradili s djecom u školi Brda. Nekako nam se učinilo da više vole hokej nego druge sportove. Malo smo se i mi zakačili. Počeli smo ostajati u dvorani iza treninga i igrati jedan protiv drugoga.
Pozvao sam par prijatelja da dođu probati pa su se i oni zakačili. Luka je bio jako sretan zbog toga što igramo hokej. Sama činjenica da ga nitko drugi ne igra, da smo svojevrsni pioniri sporta na ovim područjima, davala je dodatnu čaroliju. Luka je također doveo par prijatelja i složili smo pravi tim. Igrali smo na betonskom igralištu, a prvi put s plastičnim palicama koje su skoro sve pukle na prvom treningu. I tako smo Luka i ja počeli redati treninge hokeja.
Luka me pitao jedan dan da mu nabavim hokej pravila da ne mora izmišljati pravila u hodu, jer djeca to lako uoče pa im bude glupo i dosadno. Surfajući internetom, naletim na stranicu Hrvatskog hokejskog saveza te vidim da nismo jedini, da postoji petnaestak klubova u Hrvatskoj te čak i reprezentacija. Strašno mi se svidjelo to što je to obiteljski sport. Čitave obitelji vikende su provodile zajedno uz roštilj i turnire, a u klubovima su jednako bili zastupljeni igračice i igrači, djeca i odrasli. To me je osokolilo da nazovem u savez.
Telefon je dugo zvonio i napokon se javio čovjek s druge strane i rekao: „Ovdje Slaven.“ Ja sam tada bio u vojarni u Kninu i zabušavao sam na poslu. U vojnim čizmama i uniformi šetao sam nervozno po hladnom hodniku još hladnije vojarne. Slavenov glas bio je željno iščekivana pozitivna točka. Objasnio sam mu da smo počeli igrat hokej, ali da nemamo pojma. Slaven se toliko oduševio našom idejom o hokeju u Splitu da me je pozvao na seminar u Zagreb za hokej trenere. U vojsci je bilo nemoguće dobiti par dana slobodno onda kad ti treba, jedino ako ti je neko umro. Uvijek tereni, straže, uzbune, vježbe i od čega sam dobi psorijazu (barem se nadam da je od toga).
Radio sam kao trener još od srednje škole i prilika da prisustvujem trenerskom seminaru za mene je bila nešto predivno. Otišao sam u liječnika koji me je pregledao i vidio da mi psorijaza divlja baš kao i kovitlac u glavi. Mudar liječnik prepoznao je trenutak u kojem mi zaista treba bolovanje da smjestim glavu na mjesto. Znao je da će za glavom i psorijaza doći na svoje. Tako je i bilo. Javio sam Slavenu da dolazim, sjeo na vlak i došao u glavni grad.
Srce mi je bilo ko kuća. Slaven me je primio pod vlastiti krov poput sina. Živio je u divnom stanu sa suprugom i djecom. Njegova supruga je pripremala večeru, dok je Slaven vadio kruh iz pekača. Djeca su mu jurila po kući s hokej palicama i žonglirala s lopticama kako bi mi pokazali hokej trikove. Rado su mi pokazivali svu hokej opremu koju imaju. Zajedno smo večeravali u odličnoj atmosferi koja je obojala čitav moj boravak u Zagrebu. Shvatio sam što znači obiteljski sport i to je presudilo da se do kraja zaljubim u hokej...
