Spremalo se Prvenstvo Hrvatske i ove godine smo odlučili se organizirati i prijaviti dodatno i mlađe pionire. Djeca su čekala k'o napete puške kad će u Zagreb na izlet natjecanje. Roditelji su također odlučili podržati to i dati nam svoju djecu na povjerenje.
Ipak nije to pustiti ih da treniraju s nama, otići u Zagreb je dalek put. Trener Luka trenirao je dvije godine tu djecu i baš je vjerovao u njih. Svi smo vjerovali da će Spartanac Split kad tad početi pobjeđivati Zagreb kao što je David osvojio Golijata, ali Luka je bio siguran da djeca koju on brusi dvije godine moraju odmah pokazati da se s njima radilo, a ne filozofiralo.
I tako dođemo ja i Luka s par roditelja i autobusom djece u Zagreb. Svima se fino javimo i krenu službene utakmice. Naši bijeli izađu na teren, a ja odem kod suca i delegata provjeriti sve što treba. Prve dvije utakmice smo izgubili. Ništa posebno, ali smo opet izgubili. Luka pomalo u šoku, uložio dvije godine truda, znanja i entuzijazma, a oni kao da ih je trema oprala. Ni osnovno ne pokazuju. Šok su im bile velike branke, veliki teren, šponde od 10 cm duž cijelog terena, od kojih kad lopta udari dobije nevjerojatno ubrzanje. Također podloga je drugačija nego u Splitu i lopta se brže kreće, pa prvo natjecanje nakon cijele noći putovanja busom koji nije prelazio 90 km/h da bi djeca bila sto posto sigurna.
Sigurno nije isto kao ustati, doručkovati, popiti sok od naranče i doći na igralište. Ali što je tu je, odmah pomisliš da stvarno nama hokej nije u krvi, a njima je. Ipak, koliko god nas vole Zagrepčani, uvijek nam napune branke. I odemo mi malo prošetati, razbistriti glavu, bacit malo šale da djeci razbijemo treme i vratimo im pobjednički stav. Pojedemo 7,8 jumbo pizza i vratimo se na teren gladni rezultata. Iako kažu svi to su djeca, lako za rezultat, nama je rezultat ovaj put bio važan itekako, ali samo zato što smo vidjeli da druga djeca nisu nešto posebno spremnija od naše.
I kreće treća utakmica i mi pobijedimo. Sreći nije bilo kraja, a kad smo pobijedili i četvrtu ekipu svi naši mali hokejaši, roditelji, treneri su uletili u teren kao da smo osvojili ligu prvaka. Spartanac Split polako daje otpor klubovima koji imaju zvučna imena u hrvatskom hokeju. Zahvaljujući treneru Luki Androji koji je uvijek govorio da ne možeš očekivati rezultat ako nisi trenirao.
Ovaj rezultat došao je zahvaljujući i roditeljima i cijeloj ekipi koja pridonosi klubu. Bio nam je toliko potrebna potvrda kvalitete rada kao i motivacija za daljnja nastojanja. Još jednom smo se uvjerili kako ništa nije nemoguće, samo za neke stvari treba malo više vremena.
