Vrbovačka je luka ključala kao kotao. Svi leuti, gajete, i kaići stisnuti bok uz bok, a na svakoj palubi po desetak, dvadesetak ljudi – nestrpljivih, glasnih, u iznošenim košuljama, s maramama oko vrata i s pokojom kapom nabijanom duboko na oči. Iako je bio kraj svibnja i svi su se nadali ranijem doalsku ljeta, zadnja tri dana bila su neobično hladna, baš kao da je ljeto prkosilo dalmatinskom ribaru.
Petnaestak ribarskih družina iz Vrboske… svi su došli na bruškit – ždrijeb za lokalne pošte. Pošta je bila sve: mali dio obale, uvala ili žalo gdje se mreža potegača mogla najlakše izvući na kopno. Bez pošte – nema ribolova. Bez ribolova – nema kruha.
Nije to bila ona vrsta gužve koja zavlada na proljeće u Hvaru ili Visu kada se održava veli bruškit, no kako je puno ribarskih družina na njemu ostalo bez pošte, ovaj je imao velik značaj. Dijelile su se pošte čitavo preostalo razdoblje mraka ljetom. To su one noći od prvih ljetnih dana pa do jeseni kad noću nema Mjeseca ili je još „mlad“, kada je more crno, a svjetlo svićala jedino što sjaji.
Na rubu gužve, na kamenoj rivi, stajala je družina svićora Perota iz Podve. Na bruškit obično nije odlazila cijela družina, no kako su bili prazonovjerni, vjerovali su da će, ako ih ovaj put dođe već broj, biti bolje sreće nego prošli put. Od kad im je stari Sibe rekao da ih samo pošta Palinica može riješiti svih problema s nedostatkom ribe ove godine, nisu se prestali moliti Bogu i svim svecima da je izvuku.
Među desecima ribarskih družina bila je i ova iz Podve koju je predvodio parun Jerko Viličić Puje, krupni 44-godišnjak visoka čela, guste crne brčine već prošarane sijedima. Nos mu je bio orlovski, oči svijetle, pomalo umorne, ali oštre – oči čovjeka koji je prebrodio previše nevera da bi još išta uzimao zdravo za gotovo. Na glavi mu modra kapa, a pod njom gusta kosa.
Do njega, malo mršaviji, s uskim licem i dublje upalim očima, stajao je Pero Lavčević Fulmin, svićor. Na šakama mu oguljena koža od velikog truda, a na prstima crni tragovi od čađe. On je bio kralj svjetla – čovjek od svićala, onaj koji će kasnije u mraku tražiti ribu.
Treći među njima, širokih ramena i šaka kao lopate, bio je Andro Matković Luc, šijavac. O njemu su se već pričale priče po Vrboskoj: da cijepa borovine tupom stranom sikire, da mu željezna sjekira od sedam kila izgleda kao obična dječja igračka. Kad bi se nasmijao, lice bi mu se cijelo raspuklo, ali najčešće je samo šutio i promatrao.
Na drugom kraju grupe, nestrpljivo šutajući kamenčiće nogom, stajao je Tomo Radovani Šare, čovjek od sinjola – barke što će spajati levut i svićaricu, nositi glasove i zapovijedi. Zgodan, crn, jezik brži od pameti.
A između njih, vitkast, koščat, tek napunio četrnaest, vrpoljio se mulac – Ivo Gabelić, zvan Škarpun. U iznošenoj košulji, prevelikim hlačama koje su visjele na konopu umjesto remena, gledao je sve sa združenim strahopoštovanjem i oduševljenjem.
Jerko je pušio kratku lulu i mrko gledao prema trgu gdje su općinski pisar i dva stražara pripremali drvenu škrinju s ceduljama.
– Ča son ti reko, Jerko, – šapnu Pero, naginjući se. – Ovaj put ni moguće da nas opet priskočidu. Dva mroka za redon… ni to ni po božjen ni po judsken pravu.
– Ma ne govor' „dva mroka“… – Jerko ga prekine kroz zube. – Pasoni put son jedva pogledo dicu u oči. Ako i ovega puta ne dobijemo dobru poštu, boje da se ukarcon na oni vapor za Amerike nego doma.
Andro, naslonjen na stup, promrmlja:
– Ča ćeš u Amerike, parune… Tamo ti ni sardel, somo hladnoća i cigareti bez šušta.
Tomo se nasmije:
– A ima dolori, Andro moj. A ovode? Vinska klauzula nas dotukla, loza se suši po Evropi, sad još ako nam i našu poštu vazmedu, moremo svi poć na teraferme iskat lavura.
Ivo je šutio. On se sjećao prošlog bruškita samo po tome što su poslije u kući bila tri tjedna folše juhe i jedva koja srdelica. Ipak, majka mu je pričala da će stariji dramatizirati oko bruškita i da ne im ne vjeruje baš sve jer ako i ne budu izvučeni za bolje pošte, jer to samo znači da su izgubli pravo prvolova. I dalje će moći loviti na ovim poštama, ali nakon družina koje su izvučene.
Na trgu su se ljudi razmicali. Netko je povikao:
– Judi, homo, počinje! Moli bruškit!
Družine i njihovi predstavnici su se skupili u veliki polukrug. Svi paruni naprijed, ostali iza njih. Pisar, suhonjav čovjek s naočalama, raširio je list papira:
– Danas se izvlače pošte za mrakove od lipnja do listopada. Pošta ima dvanaest. Družina je šesnaest. Ali neće niko doma praznoruk, braćo, tako je vazda bilo.
Mrmor pređe preko gomile. Svi su to znali, ali kad ti netko brojkama reče koliko vas je višak, stegne u trbuhu.
Pisar nastavi zazivati imena družina i pošta. Jedan parun iz Pjace izvuče drugu po redu i začuje se veselje. Jedna druga družina iz Podve dobije poštu Pogorilu daleko kod Bogomolja; oni odmah su znali da će mrak provoditi daleko od kuće.
Družina paruna Jerkota iz Podve bila je negdje pri sredini popisa
– „Družina iz Podve, svićor Pero Lavčević.. Fulmin?“ – pisar se namršti na uvrnutu grafiju.
– Tu san, – podigne ruku pero..
– „Dođite naprid.“
Jerko krene, ali mu Pere Pero šapne:
– Daj listić molemu… za sriću. Mulac neka vuče.
Jerko pogleda Ivota. Malome su se oči raširile.
– Ajde, Škarpun greš ti, – reče Jerko, gurajući ga naprijed. – Ili ćeš non ti donit sriću, ili će te more krivit vas život, da znoš.
Ivo je progutao knedlu, progurao se između ljudi. Činilo mu se da ga gledaju sa svih strana.
Škrinja je bila otvorena. Stražar je promiješao cedulje kao da muti karte. Pisar klimne:
– Hod, moli!
Ivo je gurnuo ruku u škrinju. Pod prstima su se presijecali rubovi papirića, svi isti, svi hladni. Uhvatio je jednoga nasumce. Kad ga je izvukao, činilo mu se da mu drhti ruka više nego papir.
Pisar mu otrgne cedulju, razmotava je polako, pa glasno pročita:
– Pošta broj tri… ‘Palinica Varbovaška'!
Na trenutak – tišina. Jerko je trepnuo, kao da nije dobro čuo.
Onda je Pero eksplodirao:
– Auuu, Majko Božja! Točno pod noson!
Andro je samo ispuhao zrak iz prsa i pljesnuo Ivota po ramenu tako da se mali zanio.
– Vidiš, moli… bit će čagod od tebe. Dobar ti je parst.
Oko njih je buknulo veselje. Vrbovljani Jedni su im čestitali, ostali drugi su grintali.
– Uvik isti vi iz Podve, sve sebi! – dobaci netko. – Somo von još falkuše falidu pa da i viške pošte poberete.
Jerko je podigao kapu, nije htio svađu.
– Judi, sritno svima, ča van Bog do. I nami je pasoni put bila nevoja od sriće, znote to dobro. Ovaj mrok ćemo bit mirni, fala Bogu. A drugi put opet u božje ruke...
Ali duboko unutra, nešto mu se odvezalo u želucu. Pošta tik uz Vrbosku! To je značilo manje plovidbe, manje troška, više noći kod kuće.
Dupla srića, ponavljala je presretna družina.
Ivo je stajao u sredini tog vrtloga, još nesiguran. Svi su ga tapšali i vikali:
– Mulac non je na srići!
Bruškit u Vrboskoj. Foto: Milan Šabić & Miroslav Lelas
U daljini, na vezu, ležala je njihova svićarica – gajeta s crnim pramcem, spremna za buduće noći. A negdje iza svega, kao sjenka, već je stajao datum: 13. kolovoza 1902., noć kad će mrak nad morem biti potpun, bez ijednog tračka Mjeseca.
Put na Brač po borovinu
Dva dana prije velikog ribolova sunce je peklo nad Vrboskom kao da želi spržiti i zadnju kap smole s borova koji su još preživjeli. Ali tih borova na Hvaru više nije bilo mnogo. Stoljećima su ih sjekli zbog luči za svićala, grijanja, građevine. Sada su svićarice trošile po šest, sedam kubika borovine po noći, oko sto dvadeset u sezoni. Otok je bio ogoljen i tko je htio svijetliti borovom luči, morao ju je uvesti iz Italije ili po nju ići – preko kanala, na Brač, što je ipak većini bila prihvatljivija opcija.
Na vrbovačkoj rivi bila je privezana bracera „Mikula Putnik“, masivna, širokog trupa, s jednim jarbolom i latinskim jedrom zamotanim oko lantine. Ovisno o vjetru, plovidba je trajala 5 do 10 sati, zato su se našli prije zore. Posuđena od jednog jelšanskog rođaka koji je uz vino i ulje volio prevoziti i drvo. U utrobi bracere čekao je prazan prostor u koji će se slagati borovina; na palubi – ljudi i alat: sjekire, klinovi, konopi, dvije bačve za vodu i vino.
Na krmi bracere stajao je šijavac Andro, koji je u ribarskoj družini bio zadužen za to da osigura dovoljno borovine, ne samo za nadolazeći ribolov svićaricom, nego i za ostale do kraja ljeta. Razgovarao s vlasnikom, mršavim barba Jakovom iz Jelse.
– Jakove moj, vajalo ti se rano išat iz posteje radi nos. Somo se bojin da ćedu mi kubik darva mirit po broški… – govorio je Andro. – Znon jo njihovee „kubike“. Oni to složidu kako sir, sve šuplje među kladama.
Barba Jakov, koji se još nije bio posve razbudio, lagano nasmijao, pokazujući rijetke zube.
– Ma, Andro, ča govoriš… Kubik je kubik. I u Jesu (op.a. lokalno stanovništvo govori Jesa umjesto Jelsa) i na Broč. Samo su Bročani blagoslovjeni da imodu Vidovu goru i toliko šume.
– Blagoslovjeniji – ča hoćeš reć, skuplji?. – začudi se Andro.
– A riba ujona broškin darvon boje vonjo, – dočeka Jakov pa digne ruke. – Hod, nećemo se sad prepirat oko Bročanih. Ti znoš da bez broške borovine ni svitla, a bez svitla ni sardele. Ča se tiče mojega broda, jo imon svoju računicu, a i vi svoju. Na kraju, svi plaćamo caru, inšpekciji i Bogu misu. Neka von je mirno more priko kanola, a mi ćemo se lako dogovorit kad ulovite ribu– pozdravi ih Jakov.
Družina se ukrcala. Osim njihove uobičajene jezgre, pošli su još dvojica šijavaca – drvosjeka, specijalista za cijepanje borovine: Ante Remeta i Luka Dirin, oba vični da iz cjepanice izbace plamteći srce borovine, luč. Brač nije želio propustiti ni Ivo koji je zadnji uskočio, skačući s gata na palubu. Bracera je kratko zadrhtala.
– Homo, judi, mola cimu! – viknu Jakov, a Andro i Ante su zgrabili debele konope i otisnuli trup od rive.
Vjetar je bio slab, pa su prvo kratko zaveslali. More je ispred Vrboske bilo glatko, tek prema polovici kanala, kada se Sunce malo diglo, pojavio se kakav-takav vjetar. Tada je bracera raširila svoje jedro. Latinsko je jedro šuškalo, tražilo vjetar, uhvatilo ga i brodica se nagnula, rezala kanal između Hvara i Brača.
- Falin te Bože, misli son da ćemo se vuć pol dona – komentirao je Luka. On je na pramcu, sjedeći prekriženih nogu, gledao prema Braču. Sunce se sve više dizalo na nebu, a bjelina bračkih stijena postajala sve intenzivnija.
Iza njega, šćućuren uz konop, s licem u vjetru, sjedio je Ivo. Sve mu je bilo novo: visina jarbola, šum jedra, udaljenost kopna.
Andro je došao do njih, noseći smotane novine.
– Ča, moli, parvi put si priko? – upita ga.
– Nison, bi son jedon put s ćaćon u Milnu, – odvrati Ivo ponosno. – Ali ovo je parvi put „po borovinu“.
– E, to je drugo. Kad greš po borovinu, greš po život. – Andro se nasmije i maše novinama. – A sad ćemo mi malo po politiku, a?
Luka zakoluta očima.
– Opet si vaze „Narodni list“? Nemoj mi sad mudrijat o autonomašima, molin te.
– Ma, ča govoriš… – Andro raširi list. – „Narodni list“ je naš, harvoški. Oni autonomaši imodu svoje talijanske papire. Ovo ti je, vidi… – gurne pod Lukine oči naslovnicu. – Piše o zodnjen zasjedanju Dalmatinskega sabora u Zadru. Kako se posovo naš narodnjački klub s onima autonomašima oko jazika i skule.
Luka baci samo brz pogled.
– Sve tote lipo piše, ma mi svejedno jimo kruh na fete, i to ako ga imo - promrmlja. – Sabor u Zadru, sabor u Beču, svi oni filozofiradu, a mi se karpimo.
Andro se nasmije sam za sebe.
– Nojlipje je na moru o politici. Odma mi se veće lavuro.
– A ča, Luka, ni politika bitna? – ne da se Andro. – Gledoj, u Splitu ti je sad načelnik onaj Milić, znoš, onin pravnik, bi je i sudac. Sad je i u Saboru i u gradu glavni. Ča son šti, govori provu stvor, hoće da se Dalmacija sjedini s Hrvaskon. I da triba stat kontra ovima ča hoćedu da učimo njemački! To ti se po njemački kaže Drang nach osten.
– Drang na čo? – ubaci se Ivo.
Luka mu dobaci ribarski nožić da se zabavlja s konopom.
– Na osten, moli. Tako ti Nijemci rećedu kad hoće gurat svoje granice i svoju vlast na istok. A u Beču i drugdi jemo takovih koliko hoćeš.
Luka klimne glavom.
– Lako ćemo mi za velu politiku, sinko. Ma jo znon samo ovo: kad imon poštu, mrižu i borovinu – imon kruh. Kad nimon – gre se u Amerike. Za sada smo dobili poštu. Za borovinu se sad vozimo priko. Politika nek se nosi od mene daje. Mene ne brinu ni Nijemci ni Austrijanci ni Mađari ni Talijani. Mene brine somo da nam loza ne osuši kako u ciloj Evropi – javi se Ante dižući kapu s glave i za kojeg su drugi mislili da je ubio oko.
Na trenutak je na palubi zavladala tišina. Svatko je mislio svoje.
Ivo se sjetio priča iz kuće: kako su dva njegova strica otišla u Amerike. Loza je u Europi već godinama bila pod "opsadom": prvo peronospora onda i filoksera. Vladao je veliki strah da ne stigne i do Dalmacije. Po selima se šaputalo da je bolest već „došla do Zadra“ i da samo čeka pravi trenutak da preskoči more.
– A žiloždera… – promrmlja Andro, kao da mu je Ivo pročitao misli. – Ako ona dojde i na For, gotovo je. somo će nan riba ostat. A i ona se smanjuje, svi vučedu veće nego more more podnit.
– Ča nisi ču? – ubaci se Ante. – Na carkvici u Ivon Dolac su ovu godinu stavili kamenu ploču, zaziv Bogu, da bolest loze ne dojde na otok. Lipo uklesano: „Da nas Gospodin sačuva od žiloždera i ostale napasti“. I pop blagoslovija.
– Ploče su lipa stvor, ali žiloždera ne štije harvoški, – odbrusi Luka. – Ona žere korijen. A onda judi gredu vonka, ostajedu somo stare babe i ribori.
– I autonomaši, – dobaci Andro, i svi se nasmiju.
Malo dalje, preko sjevera, vidio se dim jednog parobroda. Crna vitka silueta s dva jarbola i dimnjakom, kroza koji je izlazio gust dim – parobrod neke od velikih kompanija, možda austrijskog Lloyda ili Ungaro-Croate, što su povezivali Trst, Zadar, Split, Dubrovnik i otoke.
– Vidiš ono, – reče Andro, pokazujući Ivotu. – Na tim vaporima gredu gospoda političari. Mi za to vrime sidimo na borovim kladama i pensomo koliko ćemo kubicih istratit ovega lita.
– A i ova nesritna Vinska klauzula… – zakima Luka. – Sve se to varti oko istega – Beč i Pešta gledodu svoje brojeve, našu lozu i znoj niko ne broji. Dali Talijonima da in vino gre skoro bez carine, naše je ostalo u bačvama, ukiselilo se, prosulo se u zemju. U Zadru i u Saboru su vikali da će to uništit Dalmaciju, ali koga briga. Do Bog da nesritnu klauzulu ne produže nakon 10 godišć, taman ove godine ističe!
– Uništilo je već, – kratko će Andro – Još malo pa će se više zarađivat na radničkim kartama kortima za Amerike nego na vinu. Kad son bi moli, cilo poje je bilo u lozje. Sad na mistu loze reste makija, a dica šajedu slike iz Chicaga.
Vjetar je malo pojačao, bracera je ubrzala. Brač je rastao pred njima, bjelkast i tvrd uz obalu, a šimovit prema višim predjelima. Bio je to bitno drugačiji prizor od onoga kada su gledali u svoj ogoljeli Hvar. U jednoj uvali, ispod južnih padina Vidove gore, vidjela se uvala gdje ih čega posao, – Pod Turan, njihovo odredište.
Pod Turan – borovina i trgovina
Uvala Pod Turan bila je tiha, zaklonjena od vjetra, s uskim šljunčanim žalom. Iznad nje – borova šuma, ona ista zbog koje su Vrbovljani prelazili kanal i trošili krune. Bilo je već prošlo podne kada su stupili nogom na susjedni otok.
Na žalu je već čekao brački trgovac drvom, barba Šimun, nizak, zdepast, s ogromnim brkovima, u prsluku i širokim hlačama. Iza njega – složene hrpe borovine, trupci dugački oko metar i pol, uredno poslagani. Bio je to dio koju je Androtova družila naručila, a Ante i Luka su u ovu turu „upali“ tek jučer pa je dogovoreno da oni svoj dio ispilaju na Braču.
Kad se bracera približila, Šimun je dignuo ruku.
– Hvaljen Isus i Marija! Dobro mi došli, susidi! Eto, čuvan von ovo darvo već cilu šetimonu. Da niste došli, proda bi ga u Split.
Braceru su zavezali kraćim konopima, ljudi su iskakali na žal. Odmah je krenulo mjerkane.
Šimun je imao svoje „kubike“. Složio je cjepanice u pravilan kvadar, ali sve je bilo kako je Andro zamislio.
– Vidi ovo, – Andro šapnu Ivi. – Kad Bročanin složi darva, uvik ostane pol arije. Zato se i reće: broški kubik je najmanji na svitu. Na Foru ti sve naguramo, da ni miš ne more pasat.
Luka je došao do Šimuna.
– Barba Šimune, ča je ovo pol je arije unutra. Ako plaćan kubik, hoću darvo, ne ariju.
Šimun se nasmije, raširi ruke.
– A ča ću ti, Luka moj, kada Forani uvik pametuju. Ja lavuron ovako od svita i vika. Nemoreš borovinu pritiskat kako stinu. Uostalon, ti znoš ča ste napravili sa svojon borivninon. Kad vidin koliko von tribuje, bila bi grihota da van je nisan čuvo, a?
– Znon jo da si ti pobožan… kad je račun u tvoju korist, – reče Andro, ali se nasmije. – Hod, nećemo se sad glođat. Daj koji komad veće u svaki kubik da mirno spin.
Na kraju su se „pogodili“: Šimun je dodao poneku cjepanicu, a Andro je pristao na cijenu. Krune su zazveckale: srebrni komadi s carskim likom prešli su iz Perotove vrećice u Šimunovu šaku. Sitni heller ostao je Ivotu na čuđenje: sitan, žut, gotovo bezvrijedan, ali ipak novac.
– Zapamti, Škarpune, – reče Pero Ivotu. – Kruna ti je sad gospodor ovega svita. Prin je bi fiorin, sad je kruna. Jedanput će bit nešto treće. Ali uvik će bit isto: mi ćemo lavurat a drugi ćedu brojat
Za to vrijeme, iako je bio najtopliji dio dana, šijavci su se primili posla. Ante Gajo Remeta i Luka Dirin, znojni, ogoljenih nadlaktica, udarali su sjekirama po debelim kladama koje su donosili s ruba šume. Svaki zamah bio je kao udarac topuza, drvo bi se razdvojilo, pokazalo svoje svijetlo, smolasto srce – luč.
Ivo je gledao očaran.
– Andro, mogu i ja probat? – pitao je.
Andro mu dade manju, tupkastu sjekiru.
– Hod, ali samo ovu tanku. Darži čvrsto s obe ruke i nemoj mi u noge. Ako prisičeš parst, neće ti narest drugi!
Mali je zamahnuo nesigurno. Sjekira je udarila iskrivljeno, samo okrznula cjepanicu i odbila se. Luka Dirin pukne u smijeh.
– Ajde, moli , vidi se da si „mali moli od broda“, a ne od šume. A lipo je to, počet ćeš od borovine pa doć do mriže
Iako je Androtova družina Šimunu platila više zbog unaprijed ispilanih komada drva, pomogao je šijavcima. Andro je trupce slagao pod jaram, u uredne redove. Bilo je vruće, znoj se slijevao niz leđa, ali nitko se nije žalio. Kada su napunili braceru toliko da je jedva ostalo mjesta za ljude, Šimun ih je pozvao u svoje dvorište gdje ih je dočekala njegova supruga Judita. Pekli su oboritu ribu na gradele, nitko nije ostao gladan. Iako je Hvarnima bilo vrlo ugodno, nisu smjeli gubiti puno vremena. Čeka ih povratak na svoj otok.
Šimun im je na oproštaju natočio još malo vina u bukare.
– Hote, Forani moji, neka von je brz povratak doma. Zajašite ovi maestral dok ga ima još, baš lipo puše sa zapada. I neka von ova borovina bude na blagoslov i donese puno srdele sardele. Samo nemojte zaboravit da niko ne prodoje kvalitetniju luč od mene, – zacakli mu oko.
– Nećemo. Sitit ćemo te se kod svakega bokuna ča izgori na svićarici, – odvrati Ante.
I tako su se u kasnim popodnevnim satima otisnuli natrag prema Hvaru, bracera je bila teška, vidno nagnutija u more nego pri dolasku.
Natrag u Vrbosku
Noć ih je uhvatila na polovici kanala. Vjetar se smirio, more se pretvorilo u mračni baršun. U daljini su se vidjela svjetla – možda od nekog parobroda, možda od druge barke. Nad njima – nebo puno zvijezda. Tamo negdje daleko iz obalnih planina, vidjelo se sijevanje iz oblaka. Otokom je vladala velika suša ovog ljeta i svi su se nadali prvim kolovoškim pljuskovima iz Velike Gospe.
Na pramcu je Ivo sjedio između dva naslagana reda borovine, udišući smolu. Bilo mu je toplo i ugodno, iako je znao da ga sutra čeka težak posao.
Luka se pridružio Antetu kod kormila. Andro je opet držao novine, a na brodu je svjetlo stvarala mala svijeća cetilena koja je radila na acetilenski plin, odnosno garburu.
– Šti son još nešto o temu Miliću, – reče Tomo. – Govoridu da je u Dubrovniku bi cijenjen. Sad u Splitu vodi grad, a u Dalmatinskemu saboru vodi harvoški klub. S njin, Supilon, Trumbićen i onin Čingrijon govoridu o novom poretku, vajalo bi ga ič dikod poslušat u Split. Da triba s Mađarima nać neki dogovor kontra Beča.
– A mi ćemo s kim? – upita Luka. – Mi ćemo s onin koji plati boje za sardelu? Ako se politika ne promini, ko će ostat živit vode?
Andro se ubaci, ne dižući glavu s palube:
– Ako nas žiloždera ne uguši, ugušit ćedu nas porezi.
Ante odmahne rukom.
– Gledajte, judi… moćni se dogovaradu, ne moremo mi mali judi ništa prominit. Bar dok ne popizdimo! Jo ne znon za vos, meni je dosta ovakovega života. Ribari su živili kako tako dok je bilo borovine kod nos, ma mene ovaj put do Broča ubije prin ribašćine. Pa dokad ćemo mi po starinski? Jo son svon parunu reka kad će više kupit one moderne felore? Ču son da su skupi, Bože, sačuvaj, ali nećemo moć još dugo ovako s borovinom. Darvo je sve skupje, mi smo sve stariji, drugi brodovi imodu ta čudesa, ne sataredu se ni upola!
Javi se mali Ivo.
- Jo son ču da je niki naš s Fora izmisli felor na petrolij, da ima ogledala i sve. Moj brat kaže da ne svitli k’o borovina.
Odgovori mu Luka.
- Moli, sve to je, ali već su izmislili acitelanske ferale, one na garburu, kako ova naša svića, pa s dva-tri kila garbure svitliš cilu noć. Eno daržava daje nike poticaje da se to uvede, jer su napokon progledoli da ni više šume. Znate i somi da moj susid Ivan tako lavuro već neko vrime i kaže čovik da se priporodi!
Andro stisne usne.
– Moj stari je bi svićor pol života, ja son šijavac. Luč nam je kako krv. Ali… – pogleda prema borovini – kad vidin ča tribuje sve učinit za lovit ribu kako mi to činimo, ćutin da je gotovo.
Ivo se umiješa, nesigurno:
– A ča će onda Andro? Ako bude samo garbura, neće više tribat cipat darvo.
Andro se prvi put te večeri široko nasmije.
– Nać’ će se meni lavura, moli. Darva će uvik tribat pa i onda kad non dođe ona nesritna 'letrika na otok koju već godišćima najavijedu. Oli misliš da više neć bit potriba veslat, da će i to bit na garburu? Zaboraviješ nojvažnije. A i ko će vikat na takove mulce?
Svi se srčano nasmiju.
Kad su se napokon u mrkloj noći uvezali za vrbovački gat, zvona s crkve su već davno zašutjela. U mjestu je gorjela još poneka lampa. Točno se vidjelo gdje svijetli ona acetilenska , novotarija u kućama imućnijih, s bijelim, oštrim svjetlom, drugačijim od onoga koja je obasjavala uljanica.
– Homo, judi, leć, – reče Andro pospano. – Sutra nas čekodu škojić i sikire.
Šijavci na Škojiću – luč i znoj
Sljedeće jutro, 12. kolovoza, prije nego je sunce upeklo, na otočiću Škojić u Vrbovačkoj vali ispred već je bilo živo. Tu su vrbovački šijavci tradicionalno cijepali borovinu. Bracere su još protekle iskrcale svoj teret. Trupci su se nizali na plato poptut vojnika u stroju. Andro, Ante Remeta i Luka Dirin stajali su s razmakom, svaki sa svojom sjekirom koju su na Hvaru zvali „želiza“. Uz njih još dvojica mlađih iz sela, željni dokazivanja.
– Dobro, judi, – povika Jerko. – Homo vidit čiji će kubik bit nojlipji! Onaj koji parvi učini svoj red, od mene imo bevondu večeras.
Ta "nagrada" izazvala je pravi smijeh i odobravanje.
Desetak ljudi prvo se dohvatili pila, te su sve trupce ispilali ma komade tako da su spremni za cijepanje. Andro je zauzeo svoj položaj, postavio borovinu na veliki panj odsječenog stabla, odmjerio sjekirom pa zamahnuo. Udarac je bio čist, precizan, cjepanica se raspukla na dva jednaka dijela. Ponavljao je isti pokret, ritmično, gotovo bez daha.
Ante Remeta, malo niži ali širi, radio je brže, s više žestine. Sjekira mu je bljeskala na suncu. Luka Dirin je stalno dobacivao:
– Hod, Remeta, mola malo, da i drugi dođedu na red!
Ivo je nosio već razbijene cjepanice prema mjestu gdje su ih slagali za skoro ukrcavanje na svićaricu. Ruke su ga boljele, ali to nije želio pokazati.
Pere Pero je nadgledao slaganje pod jaram broda. Svaki komad borovine je morao biti uredno posložen, da se na razaspe u slučaju valova.
– Škaprpune, ne butoj na jarpu složi hi lipo, nismo u štali, – dobaci mu.
U pauzi, dok su brisali znoj, Andro je izvukao iz džepa požutjelu knjižicu.
– Ča je to? – pita Tomo.
– Jedon lipi libar. Nono mi je uvik govori da proštijen kad lavuron s lučon, – reče Andro. – To je naš Hektorović, iz starine. Čini se da je i on voli svićalo.
Otvorio je, malo nesigurno čitajući, ali s nekim poštovanjem:
– „Ja prem toj svaršivši sunce se obori,
Malo potarpivši noć osta odzgori.
I zatim domalo barzo se spraviše,
Vazamši svićalo luč na nj postaviše…“
– E, vidiš, – reče Ante – još u njegovo doba su svićali na borovinu. I sad, koliko vikovih, još uvik isto. Samo ča sad borovine fali.
– A i judi falidu, – nadoveže se Luka. – Pol mista ti je već u Americi ili Australiji.
Ivo je slušao to s polu-razumijevanjem, ali je sve duboko upijao. Udarci sjekira, škripa cjepanica, šum mora i odjek smijeha lebdili su nad valom. Svićarica se polako punila. U trbuhu broda, pod drvenim potporama, složene luči su čekale svoju noć. Na provi, mjesto za svićalo: rešetkasta naprava koja će uskoro nositi vatru.
Popodne su svi šijavci otišli na odmor kući. Bili su umorni od jučerašnjeg puta na Brač i jutrošnjeg spremanja drva na svićaricu. Svi su redom „ubili oko“ od velikog umora i spavali su do kasno poslijepodne.
Predvečer je parun Jerko okupio svoju ribarsku družinu.
– Dobro, judi, slušojte, – reče Jerko. – Imon špurijus da ćemo imat rekordan ulov. Znate i somi koliko nam potriba ribe ovi put. Darva imomo, fala Bogu, dovoljno, ali to ne znači da ćemo se razbacivot. Triba non ostat za do kraja lita. Svićor i šijavac znodu svoje dužnosti.
- Znodu jer će bit ploćeni veće - doviknu Ivo, a družina ga pogleda s prijekorom.
- Kuco moli, i ti ćeš ako Bog da sutra bit na njihovome mistu. Ploćeni su jer nojveće lavuraju i znodu. Ako ti ni jasno koliko kome gre, ponovit ću ti. Skoro pola gre na brod i mrižu. Od drugog dila parun, svićor i šijavac dobijedu dvo dila, oni koji vuku mriže dil i pol, ostali po jedon. Tako je vazda bilo. Jasno?
– Jasno, parune, – odgovori preplašeni mulac.
– A sada, Škarpune, – nastavi Jerko, pogledavši ga – tvoja je dužnost večeras i sutra ponavjat somo jednu stvar.
- Ma koju – odvrati mu Ivo.
- Jo se ne čujen, jo se ne čujen, jo se ne čujen…- bio je uvjerljiv Jerko pa su i ostali ozbiljno gledali u Ivota.
- Dodaji svićoru borovinu tiho, bez klapaja. Nimo razgovora kad se riba skuplja. Ako hoćeš ča važnoga reć, šapći. Ako te svarbi jer te ubo komor, izgrebi se u sebi. Kapiš?
Ivo je progutao knedlu.
– Kapin, parune.
Pero mu je namignuo.
– Ne boj se, moli.. Ako ti i ispade kojin bokunić luča nimo veze, somo nemoj ti past u more.
Smijeh je razbio napetost, ali samo nakratko. Svi su znali da je sutrašnja noć važna. Ribarske mreže zadnjih tjedana skoro su ostale prazne, a cijela je družina zbog toga bila vrlo nervozna.
Uoči ribolova
Toga utorka, 13. kolovoza predvečer, Vrboska je je bila o očekivanju tako željenog lova na srdelu. Umjesto uobičajenog seoskog ćakulanja i cike djece, ribari su se potpuno posvetili pripremi ribolova. Kuće su bile poluotvorene, žene su se na pragovima dogovarale sa svojim muževima, sinovima i braćom. Članovi ribarske družine su već preko rive na svojim kostima prenijeli mrežu potegaču – tratu na levut.
Nošenje mreže. Foto: Milan Šabić & Miroslav Lelas
Pred Jerkotovom kućom, njegova supruga Marija tiho je krpala muževu ribarsku košulju koja je bila probušena na ramenima.
– Ne zaboravi se pomolit, – reče mu. – Ka i uvik kad greš na more.
– Ne zaboravin nikad, Mare – odgovori joj nježnije nego inače. – A ti nemoj zaboravit zaključat konobu. Zodnji put se Jure lipo počasti. Znoš da mu ni za virovat kad popije koju više!
Marija se nasmija i samo odmahu rukom.
- Ajde, ni mu za zamirit. Ni ga život mozi. Nećmo ti i ja propast radi jednega bocuna.
– Nećemo sigurno propast, osim ako noćas ne bude sardele. Ali ako bude dobra noć, bit će za pol mista. Reko son družini, past će rekord ulova – odgovori Jerko samouvjereno. – A ako ne bude, nojboje počet učit španjolski. Čula son da se ionako već pol Brača iselilo u Čile! – odgovori mu u šali Marija.
U to vrijeme Ivo je sjedio na brodici uz more, stotinjak metara od Jerkotove kuće. Vjetar je bio slab pa se brodica jedva primjetno ljuljala. Gledao je u daljini jer nije mogao dočekati trenutak da sve krene. Iako je znao da ne smije zakazati, ovaj trenutak je sanjao već jako dugo. Kroz glavu su mu prolazile misli o sutrašnjem ribolovu; hoće li družina biti zadovoljna njegovim angažmanom, hoće li more biti valovito, hoće li biti srdele, a najviše je strahovao da mu ne ispadne komad drva i da ne bude kriv da je potjerao ribu. Nervozno je bacao kamenčić po kamenčić u more, svaki put pomalo dalje. Kada je kamen bacio najdalje što je mogao, začuje glas s obale. Kada se okrenuo ugledao je nepoznatu osobu na obali. Od straha je povikao:
- Ko si ti? – upita nepoznatu žensku osobu kojoj se nije moglo razaznati lice u mraku.
- Ivo, a ča si tako nervož? Ne der' se, neću ti ništa. Došla san ti pomoć – odgovori mu.
- Kako pomoć, jo ne znon koja si ti…
- Jo son Lucija s južne bonde otoka. Znon jo koliko ti je važna ribašćina večeras. Zato son ti donila ništo ča će učinit lov na sardelu nezaboravnim!
- Kako misliš nezaboravnim, upita zbunjeno Ivo, češkajući se po glavi.
- Nimon puno vrimena, vazmi ovo, - reče mu žena pružajući malom smotuljak marame u kojem se nalazilo nešto tvrdo.
- Ča je ovo?, upita Ivo.
- To je garbura, ol je nikad nisi imo u ruke?, odgovori mu pa nastavi:
- Ti ćeš odmotat ovu garburu oni momenat kad šijavac počne veslat prema obali, kada sardela poviruje vašoj svićarici. Ti ćeš onda lagano, da niko ne vidi, ispustit ovu stinčicu garbure odma ispod felora. To će toliko povećat ogonj da će zasvitlit cili For. A onda će vam doć čudo sardele, toliko da Varboska ne pamti nešto slično. Ali pazi, ovo ča si vidi i ču, ne smiš nikome prinit, ovo će ostat moja i tvoja tajna. To bi bila tvoja nesrića i ništa ne bi ulovili.
Ivo je gledao ženu u čudu, a kada je krenuo pitati nešto, ona se počela udaljavati, samo mu je dala „mot“ da muči. On je stajao na brodu, kao očaran, već je počeo zamišljati kako će ga cijela Vrboska slaviti nakon što pošta kod Vrboske prihvati najveću količinu srdele koju je otok ikada vidio.
Ukrcaj mreže na brod. Foto: Milan Šabić & Miroslav Lelas
Niti minutu nakon što je žena nestala, do obale dotrče Marija i Jerko.
- Ča se dogodilo Ivo, ča te pristrašilo?
- Nika zvir je iskočila kad son hiti stinčicu– govorio je Ivo glasno, vidno impresioniran onime što je vidio.
- Ma kakova zvir, di?– upita Jerko.
- Eno tamo, skočilo je dva paša u ariju.. odgovori Ivo, a Jerko je vidio da mali ne izmišlja. Taman kada mi je išao postaviti još jedno pitanje, dogodi se isto, samo ovaj put pred očima sviju.
- A Ivo… Da neman! Nimo kod nos zviri, Škarpune! Biće tica ili dupini u daljini! – zaključi Jerko.
Ivo je odglumio da ga je prošla panika, a kada su mu se otkucaji srca smanjili, „ispalio“ je kao iz topa:
- Dobro govorite barba Jerko, cila će Varboska godinama govorit o našen ulovu. Bit će toliko ribe da ćemo kupit oni moderni felor. Niko nam više neće bit ravan, znon to! – izusti Ivo dok su mu se sjaj svijeće caklio u raširenim očima.
Jerko zagrli Ivota, te se upute prema pošti gdje ih je čekao ostatak ribarske družine.
NASTAVIT ĆE SE…
Zahvaljujemo se Ribarskom muzeju Vrboska koji djeluje u sklopu Muzeja općine Jelsa kao i udruzi Lantina iz Vrboske koji su nam pomogli uprizoriti tradicijski ribolov sa samog početka XX. stoljeća i koji su nam pomogli pri izradi ovog teksta.
