Drugo izdanje knjige Povijest hrvatskog kazališta bit će predstavljeno u foyeru Hrvatskog narodnog kazališta Split u subotu 23. listopada s početkom u 11 sati. Predstavljanje ovog dragocjenog teatrološkog djela, izašlog u izdanju Hrvatskog centra ITI (Međunarodnog kazališnog instituta), zbiva se u sklopu 31. Marulićevih dana. Knjigu će predstaviti dr. sc. Višnja Kačić Rogošić i predsjednica Centra Željka Turčinović. Ulaz je slobodan.
O opusu Nikole Batušića Antun Pavešković u Enciklopediji Matice hrvatske piše: „Polje Batušićeva znanstvenog i publicističkog interesa vezano je ponajprije za kazalište i sve aspekte kazališne umjetnosti. Uz povijest hrvatskoga kazališta, intenzivno se bavio i kazališnom kritikom, kao djelatni kritičar, ali i povjesničar, sistematizirajući spoznaje o našoj kazališnoj kritici od sredine 19. do 60-ih godina 20. stoljeća. Autor je jedinoga povijesnog pregleda hrvatske kazališne kritike (Hrvatska kazališna kritika, MH, 1971). Recentnu produkciju hrvatskoga suvremenoga glumišta kontinuirano je pratio i ocjenjivao u časopisu Republika od 1965. do 1980. Osobito pozorno pratio je uprizorenje Krležinih drama. U krležološkom dijelu svoga znanstvenog opusa izučavao je intenzivno odnos Krleže i J. Bacha, kritičarsku recepciju Krležina dramskoga opusa te Gavellin pristup Krleži.“
Nikola Batušić, (Zagreb, 18. II. 1938 – Zagreb, 22. I. 2010) bio je hrvatski teatrolog . Studirao francuski, njemački i komparativnu književnost u Zagrebu, Münsteru i Parizu, diplomirao romanistiku 1961. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1965. tezom Uloga njemačkoga kazališta u Zagrebu u hrvatskom kulturnom životu 1840–1860. Bio je redoviti član HAZU od 1994. Dobitnik je Nagrade 'Vladimir Nazor' za životno djelo 2004. Od 1963. predavao je povijest drame i kazališta na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bavio se kazališnom kritikom (Republika, 1965–80) te znanstvenim radom na hrvatskoj dramskoj i kazališnoj baštini, od srednjega vijeka do danas, osobito XIX. stoljećem, o kojem je uredio i objavio više knjiga (Pučki igrokazi XIX. stoljeća, 1973; Hrvatska drama od Demetra do Šenoe, 1976; Hrvatska drama 19. stoljeća, 1986).
Uz povijesne preglede (Hrvatska kazališna kritika, 1971; Povijest hrvatskoga kazališta, 1978), dramaturške analize (Drama i pozornica, 1975) i teorijsko-metodološke rasprave (Uvod u teatrologiju, 1991), objavio i radove iz povijesti inscenatorskih načela u hrvatskoj kazališnoj umjetnosti (Narav od fortune, 1991), te reprezentativnu monografsku studiju Gavella: književnost i kazalište (1983). Uredio monografiju Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (1985., 1992). Hrvatsku dramsku i kazališnu prošlost i suvremenost nastavio je istraživati i u knjigama Trajnost tradicije u hrvatskoj drami i kazalištu (1995), Studije o hrvatskoj drami (1999), Starija kajkavska drama (2002) i Riječ mati čina: Krležin kazališni krug (2007). Iz rukopisa je za tisak priredio anonimnu komediju Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš (2001). Objavio je i monografiju o hrvatskoj moderni Književni protusvjetovi (2001., sa Z. Kravarom i V. Žmegačem) te knjigu memoarske proze Na rubu potkove (2006).
