Sav recentni uspjeh splitskog pa i hrvatskog sporta možda je najbolje sažet u jednoj riječi - improvizacija.
Nažalost, sve više improvizacija postaje nekakvo nepisano pravilo ali i sinonim hrvatskih sportskih uspjeha. I kroz te improvizacije opet imamo snage i moći biti na vrhu u raznim sportovima. U skoro nijednom sportu, kako profesionalnom tako i amaterskom, država nije pomogla niti pomaže sustavno, dojam je da je sve svedeno na osobne i obiteljske projekte i uspjehe.
Gledati i slušati političare kako se guraju na tron s pobjednicima postalo mi je osobno degutantno i nazvao bih to kao nekakav pravi hrvatski trade mark. Bilo bi dobro da se svi političari osvrnu oko sebe i pogledaju demografsku pustoš po državi koja je njihov krimen i ničiji drugi i što su sve vladajuće političke elite svojim lošim demografskim politikama (ne)činili već tri desetljeća a činjenica koju sam u više navrata pročitao u raznim medijima da je većina od pola milijuna iseljenih Hrvata razlog prvenstveno otvorenih granica u EU čija smo članica, naprosto je nojevsko držanje glave u pijesku i politička patetika na kvadrat.
Lutanja, politička previranja, izborne laži, manjak novca, pandemije, epidemije…
Apsurdnost svega je i činjenica da smo po broju osvojenih europskih, svjetskih i olimpijskih medalja u odnosu na broj stanovnika među najuspješnijim sportskim velesilama svijeta dok s druge strane smo kao nacija po praćenju WHO-a i Eurostata među najpretilijim nacijama Europe i svijeta. A koliko se tek mizerno ulaže u amaterski sport (koji je od iznimne važnosti) bolje i ne spominjati. To smo u europskom i svjetskom začelju.
Lutanja, politička previranja, izborne laži, manjak novca, pandemije, epidemije… Puno je razloga koji mogu biti opravdanje za mnoge nedostatke koje imamo u tretiranju sporta ali koja čuda činimo zvuči nevjerojatno.
Nitko nije dao previše šanse našim vaterpolistima na netom završenom Prvenstvu Europe u vaterpolu održanom u Splitu gdje su uz sjajnu podršku publike otišli do samog kraja pobijedivši u finalu 10:9 vječite rivale Mađare. Sjajna navijačka kulisa i vrhunski postavljena splitska Arena za ovo natjecanje poslala je u svijet predivnu priču kako Hrvati to rade najbolje i kapa do poda za sve jer je zbilja bio spektakl ali žalosti činjenica da ni dan danas ne znamo kamo s bazenima iz Arene (jedan navodno ide u Imotski) dok se Arena zatvara zbog dugova prema Gradu Splitu. Po svim medijskim najavama, niz planiranih budućih kalendarskih aktivnosti od koncerata, sportskih natjecanja, sajmova, itd. je upitno i vrlo izgledno da se neće održati u Areni. Kompleks koji je trebao biti ponos Splita u svakom pogledu, ruzinava grdosija izvana s najsuvremenijom tehničkom opremom iznutra, kako stvari stoje, ide u konačno zatvaranje što nikako nije dobro za grad Split općenito. Posebno niti za splitski sport.
Valjda će napokon doći netko tko će uspjeti vratiti našu košarku u europski, pa svjetski vrh
Uz naklon vaterpolistima koji su nadmašili sami sebe, teško pada još jedna trauma (koja već predugo traje) od naših košarkaša koji su opet po tko zna koji put podbacili. Osim što su nedavno izgubili kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, opet su nas zgazili „veliki rivali“ Finci kojima smo pripremali osvetu zbog kvalifikacijskog poraza no i dalje ostajemo daleko od najboljih europskih momčadi. Kao fan košarke teško je neprimjetiti lutanja koja imamo sa sustavom nacionalnog ligaškog natjecanja koje nije iznjedrilo neku posebnu kvalitetu niti ima naznaka da će biti bolje.
Činjenica je da nemamo klubove, nemamo ligu, ono malo trenera što nam vrijedi zaobilazi reprezentaciju u širokom luku a mi još živimo u slavnoj prošlosti nekih naših velikih imena koji su doveli našu košarku do ovog nivoa. Samo se nadam da ćemo napraviti totalni reset kao što je to napravila svojevremeno Njemačka.
I da apsurd bude veći, svaka kritika koju pročitamo na račun košarkaških lidera koji vode (odnosno su vodili) savez i reprezentaciju, bilo da je od navijača bilo od nekih bitnih stručnih faktora, ispada da ih više boli nego sustavno propadanje naše košarke i katastrofalni rezultati koji traju već godinama.
Valjda će napokon doći netko tko će uspjeti vratiti našu košarku u europski, pa svjetski vrh ali se ne slažem da tamo trenutno pripadamo po imenima jer rezultati govore totalno drukčije. Ostaje žal za Bogdanovićem, Simonom, Šarićem, Zupcem…velika imena koja su trebala zaslužiti više radosti s reprezentacijom. Ali nisu. Šteta. Prilika su imali.
I dok smo u sportskim (i) svjetskim okvirima pojam u usporedbi postignutih rezultata s brojem stanovnika i sa (ne)razvijenom infrastrukturom, mišljenja sam da nema jednog velikog, ali nadasve iznimnog i dugogodišnjeg projekta poput „Sportskih igara mladih“ pitanje je gdje bi nam bio uopće amaterski sport.
Upravo ta manifestacija je primjer kako i na koji način raditi s djecom i promicati sport, možda i država nešto nauči iz toga.
