Anamarija Asanović je prava, "fetiva" Splićanka, ali je isto tako i građanka svijeta. Rodila se 1988. godine u Splitu, a zbog tate, poznatog nogometaša, živjela je djetinjstvo u kojem je selidba u drugu, novu zemlju, u posve nepoznatu okolinu, u novu školu... bila nešto što se podrazumijevalo.
- Nije to bilo lako djetinjstvo - priča danas Anamarija za Večernji list, ali i spremno priznaje da ju je takav život u ranima danima doista očvrsnuo i pripremio na sve, pa zaključuje:
- Da me danas bacite na Mars, ja bih se i tamo nekako snašla.
Priča kako je od najranijeg djetinjstva živjela vani, ali i kako je Split uvijek bio i ostao luka u koju se obitelj vraćala. Prve godine provela je u Francuskoj, tamo se rodio u njen tri godine mlađi brat Antonio. Ona sama bila je vrlo kreativno dijete, ono koje se voljelo puno igrati, crtati, djevojčica koja je obožavala plivanje i koja je od kapica za plivanje koje je nosila u bazenima, čim bi se raspale, krojila i šivala nove haljine za svoje lutke. Na pitanje tko ju je naučio šivati, odgovara jednostavno - "Sama!".
Sjeća se i povratka u Split, polaska u školu:
- Bilo je to jako, jako teško, jer tada nisam govorila hrvatski, samo francuski, iako su roditelji u kući normalno govorili hrvatski, ali kako sam ja bila u vrtiću s drugom djecom, automatski sam im odgovarala na francuskom. I kada se danas osvrnem na te dane, bilo je to jako teško, gotovo pa traumatično. Svake dvije godine trebalo je promijeniti sve u životu, a meni se činilo da nikada nemam dovoljno vremena. Stalno sam morala pronalaziti nove prijatelje i nije bilo vremena da me neko novo društvo prihvati, nego sam ja uvijek prilazila njima. No, iz današnje perspektive jasno mi je koliko sam dobila takvim odrastanjem u raznim kulturama, koliko je to raširilo moje vidike, koliko sam jezika naučila. Zato sam danas sretna zbog toga, jer jasno je da ti prošireni vidici utiču na moj rad, da se vide u mojim kolekcijama - priča Anamarija.
Dotaknula se mode te kulture odijevanja.
- Zaista ne razumijem, gdje je nestala kultura odijevanja - kaže Anamarija i priča mi kako je odijevanje između ostalog i način da se pokaže poštovanje prema institucijama i drugim ljudima:
- Na fakultetu u Milanu nije se moglo dogoditi da netko dođe na ispit bez da poštuje pravila odijevanja. Crno je bilo obavezno, kao i fina štikla za nas djevojke. Tako odjevene pokazivale smo da poštujemo fakultet, profesore, ali i svoj rad. Zato danas toliko žalim što se sve to gubi. Ove jeseni mi je kći krenula u školu i ja ne vjerujem kako odjevena djeca dolaze u razred. Ja bih im obavezno vratila školske uniforme, da se zna neki red - zaključuje Anamarija.
Više pročitajte OVDJE.
