Glazbena škola Josipa Hatzea u Splitu ima velik razlog za ponos i slavlje. Upravo su ispratili povijesnu prvu generaciju maturantica Baletnog odjela, kako su na svojim službenim stranicama i sami naveli, „generaciju koja je svojim radom, disciplinom i ljubavlju prema plesu ispisala prve stranice naše baletne priče.“ Iza njih stoje godine rada i truda, ali i podrške njihovih profesora (Klasični balet — prof. Korana Bilan, Karakterni plesovi — prof. Ivan Boiko, Klasična podrška — prof. Silviu Tanase, Moderni balet — prof. Sunčica Bandić). Tim smo povodom o ljepotama i izazovima baleta razgovarali sa šest Hatzeovih antologijskih maturantica i njihovom profesoricom Koranom Bilan.
„Kao malena djevojčica nisam imala nešto što me jako ispunjavalo uz školu i vrtić, pa sam isprobavala: penjanje, plivanje, zborove… Kad sam otišla na balet, nisam više imala potrebu ni za čim novim – to je bilo to! Nikad nisam požalila zbog te odluke. Nosim tisuće lijepih uspomena na „Hatze“ i svjesna sam da svi uvijek za svoju školu govore da je najbolja, ali evo, ja vam mogu iskreno reći da nitko nema ovo što mi imamo. Mi nismo škola, mi smo obitelj. Naši su nam profesori drugi roditelji, to nas drži. Nijedna od nas neće lagati i reći da je balet jednostavan. Jako je težak, i fizički i mentalno, ali nema odustajanja jer smo mi učenice, a i profesori, povezani kao obitelj koja se uvijek bori za svakoga svoga člana“, emotivno nam govori maturantica Cvita Žižić.
Njezina kolegica Lara Duk odličan je primjer djevojke koja ne odustaje od svojih snova, a nose je u različitim smjerovima – osim o baletu, ona razmišlja i o forenzici.
„Moj je baletni put bio dug i zahtjevan, ali koliko je god na dane težak, toliko me i obogatio prijateljstvima, znanjem, iskustvom i ljubavlju prema plesu. Najljepše što nosim na kraju svojega školovanja u „Hatzeu“ je prijateljstvo s ovim djevojkama koje stoje uz mene. Toliko smo se družile, naputovale, satima zajedno učile po kafićima – to su uspomene za cijeli život. Plan mi je iduće godine upisati Forenziku u Splitu, a imam i jednu ponudu za posao kao profesorica baleta. Bila bih presretna ako to uspijem uspješno kombinirati. Volim podučavati i ne bih htjela ostati bez baleta. Kao najljepše uspomene mogu izdvojiti baš svaki nastup, a vjerujem da će mi zadnji koncert s prijateljicama biti posebno emotivan i zauvijek ostati u sjećanju.“
Sara Šarić već je napravila velik korak prema svom daljnjem baletnom obrazovanju, i to u Veroni.
Glazbena gimnazija nije jednostavna, mislila sam da će svi imati razumijevanja za izostanke koji se nakupe zbog baletnih nastupa, ali ove nam se godine kao maturantima više izlazilo usuret. Svakako je lakše od onih koji paralelno pohađaju dvije škole. Što se moje baletne budućnosti tiče, upisala sam baletnu akademiju u Veroni, audicija mi je prošla kao sam željela pa se nadam da ću to uspješno završiti. Nakon toga planiram audicije za ansambl u teatru. Toliko sam se zbližila s prijateljicama da ne znam kako će ovo sve dalje izgledati bez stalnog druženja s njima. Nikad neću zaboraviti kad smo s HNK-om Split gostovali u Osijeku sa „Snježnom kraljicom“, bilo je to divno iskustvo, kao dva tjedna prespavanaca s učenjem i nastupima, dio života za pamćenje!“
Yanle Jin iskreno nam govori da nije lako paralelno pohađati dvije škole, ali marljiva mlada balerina ne žali ni za čim, a njezina lijepa biografija svjedoči o koliko se posvećenoj plesačici radi.
„Nije mi bilo lako uskladiti obveze u Glazbenoj školi i Klasičnoj gimnaziji, i sad se borim jer nam se ne poklapaju posljednji tjedni škole, a čekaju me i maturalni radovi… Sve u svemu, teško je. Moram učiti, vježbati, trenirati, a još kad mi dođu predstave u HNK-u, ne znam odakle bih počela, raspored mi bude kaos od jutra do noći. Ali opet, ne bih mijenjala ništa na svom putu. Sjetim se „Orašara“, „Gusara“, „Giselle“ i onda znam da je sve vrijedilo. Kad sam prvi put dobila priliku plesati s ansamblom u „Orašaru“, trebalo mi je neko vrijeme da se prilagodim, ali sad sam već pohvatala kako sve funkcionira i jako mi je lijepo. Obožavam biti na sceni, izražavati se tijelom i učiti. Nisam još sigurna o svojim planovima za budućnost, ali nadam se da će balet, u kojem god obliku – profesionalno ili za svoju dušu – uvijek biti uz mene.
I Ena Parlov, odlikašica koja uspješno balansira s baletom i II. gimnazijom, smatra da ljubav prema umjetnosti može biti snažan poguranac i kad je najteže.
„Iako je često vrlo stresno truditi se biti na visokoj razini u obje škole, baš me taj nedostatak vremena motivira da se dobro organiziram, učim u pauzama glazbene škole i unaprijed radim planove za sutrašnji dan. Pomaže mi i to što imam odgovaranje po dogovoru i što profesori razumiju moju situaciju. S baletom sam počela sa 6 godina, u baletnom studiju, a mama me potaknula da se nastavim baviti njime jer je i sama umjetnica i dobro je procijenila da imamo sličnu ljubav prema umjetnosti. Balet mi se jako svidio i u nekom sam trenutku znala da se više neću moći odvojiti od obrazovanja u tom smjeru. Naravno, nitko ne zna što budućnost nosi, otvorena sam za više opcija, a kako obožavam kazalište i kroz balet sam se upoznala s glumom, sad me gluma jako vuče. Što god bilo, umjetnost mi je u srcu. Preporučila bih svima koji se žele baviti baletom da pokušaju: radit će s jakom zanimljivim i ambicioznim ljudima, dobit će umjetničku širinu i steći će prijatelje za cijeli život.“
Ema Trumbić nada se da će u budućnosti svoju ljubav prema baletu uspjeti prenijeti na nove generacije, i to one najmlađe.
„Iz svoje ću škole posebno pamtiti prekrasna druženja, putovanja i predstave. „Orašar“ je bio nevjerojatno iskustvo koje vjerojatno svaki plesač pamti zauvijek. Htjela bih savjetovati svakome tko razmišlja o baletu da bude realan u svojim željama, jer balet je zbilja vrlo težak, ali ako to stvarno voliš i spreman si raditi, balet te nauči mnogo više od same umjetnosti: kako se općenito u životu nositi s teškim situacijama, kako biti uporan i odlučan. Profesori su nas naučili redu, radu i disciplini, a zajedništvo nam je donijelo prijateljstva. Što se budućnosti tiče, zanima me predškolski odgoj i nadam se da ću i tu moći iskoristiti svoje baletno obrazovanje i prenijeti djeci ljubav prema baletu.“
Profesorica Korana Bilan ne krije ponos dok gleda svoje učenice koje vrlo profesionalno poziraju pred zgradom HNK-a u Splitu. Ističe da svakoj pristupa individualno, ali i da su one najsimpatičniji „čopor“ u kojemu svaka pazi na svaku svoju prijateljicu i nema problema koji ne rješavaju zajedno.
„Lagali bismo kad bismo rekli da balet nije težak, posebno u početku kad je tijelo kao glina koju svakodnevno treba modelirati i naporno raditi. Lakše je djeci koja imaju dobre tjelesne predispozicije, ali rad je ključan, iako je težak. Uči ih samokontroli i samodisciplini. Osjećaj koji se stvori u njima, onaj da mogu svladati prepreke, prati ih cijeli život. Djevojke koje su sad maturirale odlikuje borbeni duh, one nikad ne odustaju, sve rade do kraja, a najvažnije – iskrene su. Ako balet ne radite iskreno, s dušom, znači da ga uopće ne razumijete. I baletna vještina i disciplina stvaraju se postupno, ništa ne ide preko noći. Kad stanete na daske koje život znače i vidite da se taj trud isplatio, to je osjećaj koji čovjeku daje krila. Taj trud koji učenice ulože u svoj razvoj nikad nije uzalud, čak i ako se kasnije bave nečim drugim – ne može im se oduzeti sve ono naučeno, a posebno ono odgojno. Na našem odjelu vlada lijepa i pozitivna atmosfera. Sve negativne emocije znamo izbaciti kroz vježbe, a glazba posebno motivira ove emotivne djevojke. One nisu generacija zalijepljena za mobitele, balet ih razvija i fizički i kognitivno. Ples bi trebao biti osnovna vrsta pokreta koja bi se mogla promicati i među predškolcima ili osnovnoškolcima. Tko zna koliko talenata imamo u Splitu, a da ne znaju da imamo baletni program? Ove su prekrasne djevojke najbolji pokazatelj da imaju gdje pokušati i da će iz ove škole ponijeti nešto posebno. Jasno, kvalitetno obrazovanje, ali i odlične međuljudske odnose, nastupe, druženja i snažna prijateljstva.“
