Iz Mitnice, mjesta gdje su bile žestoke borbe, javila se danas N1 reporterka Ana Mlinarić.
“Zastava nam je značila što i danas, simbol hrvatskog zajedništva. Podizali su zastavu svake noći, znali smo da grad još nije pokoren. Kad bih izašla iz podruma, gledala sam je li zastava na Vodotornju da znam da je tata još živ”, rekla nam je Gabrijela Varga, kći Hrvoja Džalte, jednog od vojnika koji je uporno svaku večer prije pada Vukovara podizao hrvatsku zastavu na Vodotornju.
Od Ivice mama je šila zastave da bi se iznova mogle podizati, dodala je.
“Razumjela sam i nisam, nije mi bilo jesno odakle to sve, svi smo se lijepo slagali. Svi snovi su se srušili, ali gledala sam to tako kao da tako mora biti”, objasnila je za N1.
Varga je hodala u koloni koja je izlazila iz Vukovara.
“Bila je to tužna kolona, morali smo se predati. A ja sam samo željela otići kući. Otišli smo na groblje, odvezli su nas na Ovčaru gdje smo noćili u autobusima. Jedan vozač nam je rekao da mora ići, ali da ni slučajno ne izlazimo iz autobusa. U susjednom hangaru je bio urnebes. Nisam znala ni gdje su mama, brat, bila sam sama. Nisam znala gdje ćemo završiti… Tri dana su nas vozali, govorili nam da nas Hrvatska ne treba, da nas neće pustiti. Onda smo jednu noć završili u Brčkoma odakle sam završila u Đakovu pa u Zagrebu. Neke ljude sam poznavala. U Đakovo su nas vozili u kamionu. S mamom sam se srela tek 24. 11. u Zagrebu, tata je bio tri mjeseca u logoru, a brat šest mjeseci, on je izašao sa zadnjom razmjenom.
Oni dugo godina nisu pričali o tome, ali nakon nekih pet godina počelo se saznavati. I tad su počeli pričati o drugima, a od drugih smo saznali što se njima dogodilo. Tek nakon deset godina su sami pričali. Tatu su nekoliko puta vodili na streljanje, topili u vodi, bacili ga u neku rupu za smeće gdje je ležao deset dana, jedva je preživio.”
Čim je krenula prva reintegracija, vratila sam se, kaže Gabrijela Varga dodajući da nikad nije dvojila.
