U eurozoni smo gotovo pola godine, ali neki se još uvijek nadaju zaraditi na rijetkim izdanjima novčanica i kovanica. Ne samo kuna, nego i eura.
"Prodajem dvije novčanice od 100 eura iz 2002. godine", takvi su se oglasi, otkad smo uveli euro, počeli sve češće pojavljivati.
Iskusni kolekcionari znaju – ovisno iz koje je zemlje euro došao, tolika će mu biti i vrijednost. Bilo novčanice, bilo kovanice centa. Pritom je najvažnija – rijetkost.
“Recimo Vatikan, Lihtenštajn i ove manje zemlje koje, evo tih novčanica je u Hrvatskoj, zasad ih ima jako malo, dolaze ili kod pravih kolekcionara ili koje su zalutale putem turizma i u onim razmjenama”, pojašnjava Željko Pintarić, kolekcionar iz Varaždina za Dnevnik.hr.
Iako svjesni da su male šanse, mnogi kada to čuju posežu u novčanike ne bi li naišli na slučajno bogatstvo.
"Ma ja što imam, ja ništa ne prodajem. Meni moje najviše vrijedi. Da mi netko ponudi, sad imam 100 eura, netko mi nudi 5000 eura, ja bih rekla, neka hvala lijepa. Ja cijeli život nisam ništa dobila, pa smatram se da nisam te sreće", kaže Ismeta iz Zagreba.
"Ja bih to na primjer htjela da moja djeca naslijede, isto tak’ bi i njima rekla da ako vam baš dođe krizna situacija u životu ok, prodajte, ali dotad čuvajte jer ipak ima neku sentimentalniju vrijednost", poručuje pak Magdalena iz Varaždina.
Sreću je u hobiju Željko Pintarić našao prije više od 50 godina. Toliko dugo prikuplja poštanske marke, razglednice, medalje, značkice, ali i novčanice i kovanice. Sve se one čuvaju u posebnim albumima koji štite od vlage i zraka.
"Zarada je baš kontra, to je trošak, to se sve kupuje, sve se plaća, meni je ljubav pa onda se zaboravi", kaže.
Tako će se gledati i jednu od najpopularnijih kovanica od 25 kuna. Izdana je prošle godine, povodom otvaranja Pelješkog mosta. A jedan oglas je danas nudi za gotovo 80 eura, odnosno 600 kuna.
