Marketinška stručnjakinja, agentica za nekretnine, bankarica, pravnica, odvjetnica, novinarka koja se bavi pisanjem projekata za povlačenje novca iz fondova EU, programer... Zapravo, njihova su zvanja u ovome trenutku posve nebitna. Kad se predstavljaju, za sebe kažu da su prvenstveno bliski prijatelji Marijane i Dine Miškića, kapetana iz Šibenika o čijoj se sudbini od 26. rujna ništa pouzdano ne zna, a za kojim, kao i za šestoricom pomoraca s kojima je u Atlantskom oceanu, usred uragana Lorenzo, doživio havariju na tegljaču “Bourbon Rhode” francuske kompanije Bourbon Offshore traga cijeli svijet. I nije neskromno ni pretjerano reći da su upravo oni, kapetanovi prijatelji, taj svijet dignuli na noge pozvavši ga u pomoć.
– Govore nam sad ljudi da smo mi ponos Hrvatske, a mi smo samo Dinini i Marijanini prijatelji. Mi smo Dinin krizni stožer, ne možemo odustati od svog čovika. Idemo po njega – na šibenskoj nam obali priča Maja Sulje.
– Kad smo čuli da se potraga obustavlja, proradija je dišpet i svijest da možemo i moramo nešto pokrenuti. Vijest o signalnim raketama ispaljenim na Atlantiku za nas je jasan dokaz života – domeće Đurđa Vrljević Šarić.
– Kad je brod ostao bez signala, pokrenuli smo grupu na Facebooku. Pokrenuli smo državu i svijet – kaže Milica Štrkalj.
– Pomažu nam ljudi sa svih strana, peticiju su potpisali ljudi iz stotinu zemalja – govori Sebastian Latocha, podrijetlom Nijemac, koji je kapetana Miškića upoznao prije desetak godina, kada je došao u Hrvatsku.
Sebastianova supruga Ines među najboljim je prijateljicama kapetanove bračne družice Marijane Kedžo Miškić.
– Mi smo prijatelji još iz školskih klupa – nadovezuje se Anita Perkov Kalebota dodajući kako je u toj najbližoj ekipi prijatelja još i Ivana Gulin.
– Ljudi su se senzibilizirali s nama, svatko pomaže kako može – informacijama, vjerom, molitvom... – kaže Ines Latocha. I zaista, u kratkom je roku grupa na Facebooku “Bourbon Rhode Rescue” premašila brojku od 30.000 članova.
Šibenski je krizni stožer u kojem su Dinini i Marijanini prijatelji organizirao i potpisivanje peticije te pokrenuo Go Get Funding kampanju “Help us find Bourbon Rhode crew lost in the Atlantic” kojom žele prikupiti 300.000 dolara za nastavak potrage. Trenutačno je na računu oko 75.000 američkih dolara. Ovi mali ljudi velika srca svoje su živote stavili “na čekanje” kako bi se danonoćno mogli angažirati oko potrage za 41-godišnjim Dinom, putem surfajući bespućima interneta kako bi naučili iščitavati pomorske karte, educirali se o procesu ukrcaja i svemu ostalome za što su smatrali da im u potrazi može pomoći, instalirajući brojne aplikacije, pišući i papi, i državnicima, i medijima, i sindikatima... čineći sve da potraga dobije sretan kraj. Iza njih su probdjevene noći, koliko im još takvih slijedi teško je reći, no oni se i nadaju i čvrsto vjeruju da će potraga za Dinom Miškićem i šestoricom pomoraca uskoro sretno završiti.
– Izuzetna su mi potpora. Stalno sam u krugu prijatelja, ne predajemo se tuzi, od prvog dana smo aktivni, nismo posustali ni u čemu. Među nama se širila pozitiva i dalje tako nastavljamo dok ne dobijemo dobre vijesti. Malo smo se isplakali, a onda smo se sabrali i krenuli u potragu za informacijama, da se ne prepustimo samo kompaniji – kazala je za Večernji list Marijana Kedžo Miškić, više od desetljeća Dinina životna suputnica s kojim ima sina, dječaka koji je u jeku potrage za ocem napunio dvanaest godina... Marijanino i sinovo ime Dino ima tetovirano na ruci.
Prijatelji ga opisuju kao brižnog oca, privrženog obitelji. Kažu i da je čvrst i jak, da nikada nije prekršio obećanje i da je, jednostavno, dobar čovjek. Marijana Kedžo Miškić ogromnu zahvalnost osjeća prema svim ljudima koji su se uključili na bilo koji način u priču oko njezina supruga.
– Iskreno, nisam očekivala, ali sam se nadala. Zahvaljujem od srca svima koji su potpisivali peticiju, donirali... Doista je nevjerojatno što sve mali čovjek može napraviti. Bez njih ništa od svega toga ne bi bilo moguće – ističe.
Kapetan od 2013. godine
Zahvalna je i hrvatskom državnom vrhu.
– Nisu okrenuli glavu od nas i vidi se da su nešto napravili – rekla nam je nedugo nakon što je ministru vanjskih poslova i europskih integracija Gordanu Grliću Radmanu u otvorenom pismu, između ostaloga, napisala i kako misli da ne treba objašnjavati koliko je patnje i boli u njoj i njezinu djetetu koji čekaju svog supruga i oca da se pojavi na vratima kućnoga praga.
– Dino se rodija u Ukrajini. Mati mu je odande, iz Odesse. Moj krsni kum Marijo – čovik za kojeg ne mogu reć drugo no da je Dinin otac – upozna je Dininu mater Nataliju tamo u luci, kad je navigava. Isprva je ona došla s njin, kasnije se vratila po sina. Ne mogu se sitit koliko mu je točno bilo godina kad je ovamo doša, bit će osam-devet. Koliko znam, nije ga odma mogla povest jer se nešto iskompliciralo zbog raspada Sovjetskog Saveza. Al doša je Dino na Žirje, a Marijo ga je prigrlija. I zato san i reka da mu je on otac – govori Edi, podrijetlom sa Žirja, malenog otoka u šibenskom arhipelagu na kojem se vijesti o potrazi na Atlantiku s nestrpljenjem očekuju.
– Ako itko ovo može preživit, to je moj Dino. Ima more prijatelja, dobar je čovik i svaka mu čast – kazao je u prvim danima potrage medijima Marijo Miškić, ispričavši još kako njegova supruga čvrsto vjeruje da joj je sin živ:
– Doći će vrime za govorit više, u ovome trenu ja ne bi više ništa reka – poručio je Marijo Miškić nekoliko dana kasnije, nakon što se nabrzinu prekinuta potraga za pomorcima upravo zbog pritiska javnosti bila nastavila. Više pročitajte OVDJE.
