Kako raste broj turista na našoj obali, a prethodni vikend već ih je bilo oko 300.000, tako raste i potreba za turističkim radnicima. U startu je bilo jasno da se manjak radnika penje do tridesetak tisuća, od čega samo na hotelijerstvo otpada oko 10.000. Kako se čini, lakše je dobiti gosta nego konobara ili kuhara. Iako je prije nešto više od mjesec dana na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje bilo registrirano gotovo 119.000 osoba, iako je protekli mjesec izdano oko 21.000 novih dozvola za zapošljavanje stranaca, turizam se nije namirio i neki će objekti ostati ili zatvoreni ili, kako je na Faceu svoju muku iznio jedan splitski ugostitelj, neće raditi punim kapacitetom: ''Od sutra zatvaramo dnevni dio poslovanja jer naprosto nema radnika.
Svi natječaji i oglasi nisu nam pomogli. Prijava je jednostavno 0!'' Samo koji dan trebao je da ta objava skupi čak petstotinjak komentara, svjedočeći koliko je i zašto tako teško naći sezonce. Vodi se rovovska bitka u kojoj na naplatu dolaze godine kad su radnici u turizmu bili eksploatirani, nerijetko i izvarani, pa ne čude žučljivi komentari poput: ''Sve manje ljudi želi raditi taj posao jer je izuzetno fizički naporan, a generalno potplaćen. Cijene rastu, a rad plaćate jednako.
Nismo budale.'' Ili: ''Počelo je davno prije Covida, da se ne lažemo. Ljudi su pobjegli jer su bili potplaćeni i izrabljivani.'' Javio se i jedan komentator iz Dalmacije: ''Tko god je radio u ugostiteljstvu, znat će da je do poslodavca. Pravi ugostitelj je još prije pet godina svatija kakva je situacija pa mu radnici dobivaju uz biro i lovu od njega priko zime ili ih prijavi cilu godinu. Samo se pomirite da ćete manje zaradit i neće biti problema. Kao što nema problema niti jedan poslodavac koji je na dobrom glasu i sezonca plati barem 9000 kuna. Vi i dalje nudite 6000 do 7500 i plačite....'' Loše iskustvo nije mimoišlo još jednog sezonca: ''Pa evo, kao jedan od radnika sezonaca, mogu reci da više nikad neću ići raditi na sezonu. Ali doslovno nikada. Prvo, ne drže se dogovora. Smještaj je bio užasan. Radili smo po 20 sati u komadu, razbolijevali se, tretman ponižavajući, na kraju još i ne plate obećano. Poznanicima iz Srbije i BIH nisu davali ni kune plaće do kraja sezone kako ne bi otišli doma. Sad neka si rade sami.''
Gorčine je puno: ''Nije mi žao da propadne svatko tko nije brinuo o zaposlenicima. Dugo se bahatilo nakon ekonomske krize kad se radnika moglo dobiti za siću, samo da preživi. E pa, nema više.'' Komentatori imaju što reći i na uvoz radne snage koja sve češće dolazi i s drugog kontinenta: ''Vjerujem da bi turisti, da žele da ih poslužuju Azijati, otišli u Aziju!'' Koliko god to bilo nepravedno prema svim poštenim i korektnim ugostiteljima i hotelijerima, među tražiteljima posla i poslodavcima definitivno je zinuo jaz nepovjerenja. Krivnja nije, naravno, samo na jednoj strani. S pronalaženjem radnika muče se i dobri poslodavci, pa se jedan restoran s Krka još donedavno oglašavao s plaćom od 13.000 kuna za konobare, kojima osigurava hranu i smještaj. Iako, takve se ponude cijene:
''Ovo je O.K. plaća za sezonskog radnika, čovjeka koji mora napustiti svoje okruženje, obitelj, prijatelje i staviti svoj život na raspolaganje nekome na 4,5 mjeseci i onda se vratiti doma i ponovo tražiti posao u svom mjestu.'' Istine radi treba reći da je situacija najuređenija u velikim turističkim sustavima koji imaju sve – od hotela i kampova do restorana i barova. Oni u pravilu sustavno i na vrijeme rade na kadroviranju, a nerijetko u potragu za radnicima kreću čim sezona završi. No, manjak kvalitetnih konobara, kuhara, recepcionera... i njih pogađa. Osim odlazaka u inozemstvo, neki su potencijalni sezonci u pandemiji i lockdownu potražili posao u novoj branši, pa su poslodavci u turizmu i ugostiteljstvu osuđeni i na one bez iskustva, a ponekad nerealno visokih očekivanja. ''Nije problem platiti ni kuhara ni konobara, problem je platiti priučenu osobu koja misli da sve zna i da bi od zarade u tri mjeseca rada trebala živjeti cijelu godinu...'', samo je jedan od odgovora iz Facebook diskusije. Da saga o manjku radnika ima dvije strane, potvrđuje i vlasnica slastičarnice u jednom manjem mjestu na obali:
'Slastičarnica u najmu, recenzije odlične, otvorena nedavno, posao stalni, ne radi se do kasno, gosti uglavnom lokalci, tu i tamo koji turist... Tražim djelatnicu, nitko ni da pita koliko je plaća, nula upita!'' Iz nekih se komentara može i ponešto naučiti: ''Poslovna strategija daje odgovor na sva ova pitanja. Vođenje. Kontroling. Jasni ciljevi. Društveno odgovorno poslovanje i najvažnije od svega: razvoj organizacijske kulture. Nego mi smo zapeli negdje u 1986. Svira ista muzika na terasama i čeka se konobara 25 minuta jer jadan mora raditi po tri posla u dvije smjene za jednu plaću, uz smještaj u istoj sobi sa sedmero ljudi i ostacima hrane za marendu. I sama imam firmu i znam što znači biti na tržištu, ali tko nas je tjerao na to? Podržavam svakoga tko traži dostojanstven život od svoga rada. Kako poslodavce, tako posloprimce.'' I kao šećer na kraju, iskustvo diskutanta iz Krapinsko-zagorske županije:
''Dugo smo kaskali za plaćama u ostatku Hrvatske. Onda su obrtnici i poduzetnici počeli govoriti kako nedostaje majstora. Danas ta temu više nije na dnevnom redu, ali u međuvremenu smo postali druga županija u RH po prosječnoj plaći....'', piše Večernji list.
