Početkom kolovoza su diljem Splita odjekivali zvuci neuobičajene glazbe.
Zainteresirali su se Splićani tada za kulturnjake, koji su obučeni u narodne nošnje igrali kolo. Slavio se Ilinden, odnosno makedonski Dan republike. Tako su izvodili svoje napjeve na Peristilu, ispred HNK, a moglo ih se pronaći i diljem grada.
U grad podno Marjana su stigli na poziv Pere Gruevskog, 69-godišnjeg Makedonca, koji već 47 godina živi u Splitu.
Predsjednik je Makedonskog kulturnog centra, brine da se ta, ali i druge nacionalne manjine u Splitu druže i da ne izgube svoj identitet.
- JNA je imala potrebe za kadrom i primali su mlade momke. Podnio sam molbu, prvo sam bio civil, kasnije sam prošao obuke za skladištara za civilnu zaštitu. Glavni magazin je bio u Sinju i tamo sam radio. Dobio sam čin starog vodnika. U JNA sam bio sve do početka devedesetih, kada se dolaskom rata ukinulo mnogo radnih mjesta. Bila je borba i kao furešt sam moramo krenuti iznova, prilagoditi se kako je tko mogao - prisjeća se gospodin Pero.
Makedonska melodija za Splićane i goste
Kada je stigao u Split, nije imao problema, budući da se nije radila podjela na manjine. No, i dan danas, Makedonci su zadovoljni statusom kojeg imaju u Hrvatskoj.
- Danas ne postoji demokracija za manjine nigdje kao u Hrvatskoj. Manjine nemaju status u Crnoj Gori, Srbiji te Bosni i Hercegovini. Samo u Hrvatskoj manjine imaju dobar status. Država nam pomaže financirajući naše programe, što je odlično za nas. Važno je imati udrugu, grupu, glazbeni sastav, prijaviti program i država će ti pomoći. Tako se manjine druže i povezuju. Tako se pozivamo na naše fešte i održavamo neko zajedništvo - govori nam.
Tako su 2. kolovoza slavili svoj dan. Bilo je posebno svečano, ali i zabavno.
- Stigli su nam naši Makedonci, koji su prezentirali nošnju i pjesme iz cijele Makedonije. U Splitu su došli stanovnici tri makedonske regije. Sve nošnje su različite i mi smo ih predstavili gradu. Imali smo Dane makedonske kulture. Prvi dan smo igrali naša kola na Prokurativama, drugi dan ispred kazališta, a treći dan smo bili pozvani u Sinj, na Čoju. Bilo je 7-8 folklornih grupa, a kada smo zaigrali, dobili smo najviše aplauza. Četvrti dan smo bili u Marini, kod Kulturnog društva Pauk. Dogodine ćemo ih pozvati u Makedoniju. Bili smo na Ohridskom festivalu pa u jednom gradu kod Bitola. Tamo smo predstavili dalmatinsku kulturu, nošnje, pjesme. Tako svake godine planiramo ići. Plan je da ide sinjska glazba, mažoretkinje. Vidjet ćemo... - otkriva Pero.
Sve ih je manje i manje
Broj makedonske nacionalne manjine na području županije je u velikom opadanju.
- Prije dvadeset godina nas je bilo 270 na području Splitsko-dalmatinske županije. 210 nas je živjelo u Splitu, ostatak na području županije. Tada smo, jer smo imali preko 200 članova, imali smo Vijeće nacionalne manjine. Nakon zadnjeg popisa, pali smo na 150 pripadnika i više nemamo Vijeće. Sada imamo pravo na jednog predstavnika pri gradu i jednog pri županiji.
Slovenci i Mađari su isto pali ispod 200. Bosanci, Albanci i Srbi i dalje imaju Vijeća. Srbi su pali na 1500, a prije su imali preko 2000 - iznosi brojke.
To je vrlo važno zbog financiranja rada.
- Nama je sada puno više otežano. Sada nas grad Split drugačije tretira. Ove godine nam je grad odredio da će nam dati 2.500 eura, a nakon nekog vremena smo morali prepraviti iznose i dobili smo po 1.750 eura. To je malo nepravda. Od 1.500 Srba na izbore iziđe njih 49, a nas od 150 izlaze 70, znači polovica - požalio nam se.
No, njegovi sunarodnjaci dođu u Split, pogotovo za vrijeme sezone.
- Puno je keramičara, sobarica i kuhara. Dođu nam u društvo, uvijek je netko novi. Dolaze bračni parovi, sezonski. Ali ne mogu se priviknuti, pogotovo kuharice jer je u Makedoniji skroz druga hrana. Ne odgovara im morska hrana i pobjegnu nazad - kaže nam.
Na kraju smo ga upitali planira li se vratiti u Makedoniju.
- Ja sam star čovjek. Imao sam ponudu devedesetih vratiti se u Makedoniju. Davali su mi posao i stan, ali moja gospođa je rekla da ja idem, ali da ona neće. Imali smo dvoje male djece. Vjerujte mi, da je bilo samo jedno dijete, možda bih se i vratio. Ovako je bilo teško s dvoje djece. Mi idemo često u Makedoniju. Sinovima želim uvijek pokazati gdje su naše njive. Da znaju što je njihovo. Imamo dosta voća i tako... - zaključio je Pero Gruevski.
