Odlazimo na poziv ponosne obitelji Pešo kod časnih sestara u Sinj, u njihov dom u kojem njeguju stare i nemoćne osobe.
Razlog je bio više nego poseban, a u to smo se uvjerili i pri ulazu u lijepo uređene prostorije ovih časnih sestara. Tamo nas je dočekala Mara Pešo, koja danas slavi stoti rođendan!
Rodila se ova baka davne 1923. godine u zaseoku Čović u Čaporicama, a kasnije se udala u obližnje Pešiće i tamo sa svojim Petrom stvorila dom.
- Malo uzbuđena jesam, ali mirna sam zbog mojih godina, kako sam ih proživila i kako su mi ostale ovako kako jesu... - kaže nam nevjerojatno vitala stogodišnjakinja pri prvom susretu.
Ratne strahote i odlazak za boljim životom u Rovinj
Zapanjujuća je brzina kojom ona iznosi svoja sjećanja. Krenula je od svoje rane mladosti, od krvavog Drugog svjetskog rata, koji je ovo podneblje trajno obilježio.
- Za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo je glada, golotinje i strahova. Znali smo po noći bježati vani, a sa sobom bi ponijeli samo malo robice. Sklanjali smo se klanja i paljenja. Svega sam straha poživjela. U moje majke nas je bilo devet djece. Najmanje je bilo slobode za vrijeme rata. Strah nas je ubijao - prisjeća se baka Mara.
I danas joj zamiriše miris majčine skromne kuhinje.
- Uvečer bi skuhala kašu za sutra na podne. Ujutro nije bilo ni mrve doručka. Navečer bi brali zelje pa bi ona malo s brašnom to napravila. Nitko nije znao kakva je pura ni kakav je kruh. Ne znam kako smo mi ostali živi. Bog nas je čuvao - kaže nam.
A njoj nije bilo lako...
- Ja sam bila sluškinja na sedam mjesta, da bih malo zaradila. Kod njih bi se najela, a oni bi mi kupili komadić robe - govori nam.
Udala se 1947. godine, nešto dalje od svog zaseoka. Iduća stanica su joj bili Pešići i obitelj sada pokojnog supruga Petra.
- Mom mužu je bilo pet mjeseci kada mu je majka umrla. Imao je tri starija brata, a svekar se oženio za jednu stariju ženu. Morao se oženiti kada nije u kući bilo ženska. Dobili su sina i tako ih je pet bilo u kući. Nismo imali gdje leć, a bilo je i zapaljeno. Ležalo se i među blagom - otkriva nam teške uvjete u kojima je živio tada dalmatinski seljak.
Prvog sina su dobili 1948. godine, drugi je na svijet stigao tri godine kasnije. A njih je neimaština odvela u Rovinj.
- Moj brat je bio vojno lice. Služio je mornaricu i ostao je u Rovinju, gdje je dobio čin vodnika. Imao je sažaljenja za nas. Vidio je da imam dvoje muške djece, koja nisu mogla gdje ići ni u školu. Nikakve plaće nismo imali i tako je povukao mog muža u Rovinj, da se zaposli. Rekao je da će nakon par mjeseci doći po mene. Tako sam otišla za njim u Rovinj - priča Mara.
Za svoju obitelj je uvijek davala sve
Starijeg sina je odškolovala za inženjera elektrotehnike. Nažalost, nije više među nama...
- Sve je na vrijeme završio, svoj stan je sam napravio. Uredio ga je po svom ukusu. Kasnije je nažalost umro. Žali mi ga čitavi Rovinj. Koliko su njega, toliko su mene i njega... - tužno će nam.
A ona je radila više poslova, sve kako bi pomogla mužu da lakše othrane i školuju djecu.
- Četiri sata sam čistila, a četiri sata nosila poštu. Nama je bilo samo da zaradimo plaću, da sam mogla uzdržati djecu. Tako smo oboje radili, lijepo smo živjeli, djeca su bila dobra u školi... Ponosili smo se njihovim vladanjem i školom. Radila sam dvokratno, čak i trokratno. U jednom poduzeću sam radila od četiri sata ujutro, i tako četiri godine, dok mi mlađi sin nije završio školu. Putovao je u Pulu i tako sam mu zarađivala za autobus - kaže nam.
Bolest njezinog supruga ih je natjerala da otiđu u prijevremenu mirovinu. I tako su se ona i Petar prije trideset i pet godina odlučili vratiti u svoje Čaporice.
- On je imao problema s nogama, bojali smo se da će mu puknuti vene, a mene su bolila leđa. Ja sam žicala parkete, kleknula bih i ribala ih tako. Nije kao danas. Za vrime mirovine bih pričuvala tuđu dicu i uvik bi nešto prikupili tako. Mi smo se mogli s malo pokriti. Uvijek nam je bilo bitno da nam djeca nisu gladna. Kredit nismo nikad dizali, da budemo dužni. Komad po komad smo, kako je bilo kome potrebnije i tako smo stekli sve - skromno će baka Mara.
"Stalno Boga molim, za dicu, ratove, mir, ljubav..."
Prije dvije godine je donijela vrlo važnu odluku. Otići u dom, u kojem je, evo, dočekala i ulazak u drugo stoljeće života.
- Dobro mi je u domu. U selu sam bila sama. Sin mi je ostao u Rovinju, sestra isto. Muž i ja smo lipo sredili stančić u Čaporicama, radili malo zemlje i vinograda, nabavili koze, kokoši. Bilo nan je drago što smo se vratili i da možemo dicu pričekat kada dođu iz Rovinja. Ali selo je prazno sada. Mlado je otišlo, a nas je starih bilo desetak kada smo mi došli. Od moje generacije nema nijedne žive duše. Nisam se mogla s nikim zabavit i da mi prođe vrijeme. Ovdje smo bar u društvu - podijelila je svoje razmišljanje s nama.
A za svoj jubilej ima samo jednu želju...
- Boga hvaliti i moliti. Uvik sam s krunicom u ruci i pomaže mi. Ona je sa mnom dan i noć. Stalno Boga molim, za dicu, ratove, mir, ljubav... Ja sam zadovoljna što nisam potrebna tuđe njege. Sama se okupam, očešljam, operem, krevet napravim, robu posložim. Viruj meni, ove koje su pale, nije im lako. Molim Boga da me digne prije nego padnem. Oće valjda, sve me je usliša - zaključila je Mara Pešo.
