Okrutno ubojstvo u kojem je 14-godišnji dječak u OŠ Vladislav Ribnikar vatrenim oružjem usmrtio osmero učenika i zaštitara te ranio više osoba potreslo je javnost. Samo nekoliko dana nakon, osjećaj straha je povećalo novo ubojstvo kada je 21-godišnjak kod Mladenovca, nedaleko od Beograda, ubio osmero ljudi i ranio 14.
Nažalost, ni ovo nije kraj spirale nasilja koja su se dogodila, pa su se kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj pojavile nove prijetnje istog ili sličnog stravičnog čina. Svi navedeni događaji su upalili zvono za uzbunu i u Hrvatskoj.
I dok mnogi traže krivca u nasilnim sadržajima putem online platforma ili vršnjačkom nasilju, postavlja se pitanje kakva je razina zaštite u našim školama.
Radi li se o domino efektu nasilja te što roditelji i odgojno-obrazovne ustanove trebaju učiniti da se mentalno zdravlje djece poboljša, u razgovoru za Dalmaciju Danas otkriva klinička psihologinja i psihoterapeutkinja iz Splita, Mia Roje Đapić.
Roje Đapić smatra da je nemoguće odrediti jednog krivca u ovakvim slučajevima, ali da je djeci virtualni svijet jednak onom stvarnom.
„Ako znamo što se i zašto dogodilo, ili barem mislimo da znamo, osjećamo se sigurnije“
„Kad se dogodi tragedija, svi odjednom usmjere pažnju na temu nasilja. Kad se slegne prašina, vrlo često čujemo da roditelji opravdavaju igranje nasilnih video igara i vlastito neuključivanje u virtualni život djece i mladih. Slično često čine i odgojno-obrazovne ustanove kojima je program tako pun i očekivanja vezana za prosjek su toliko visoka da kažu da se ne stignu baviti i ovom problematikom.
U pozadini je uglavnom strah od nepoznatog i vjerovanje da se nama nešto tako ružno ne može dogoditi, zato i inače mnogi odrasli okreću leđa dječjoj patnji, banaliziraju probleme, navode da je tako bilo i u njihovo vrijeme i slično. Virtualno "igralište" djeci i mladima jednako je stvarno kao ono uživo. Iako se odrasli manje razumiju u suvremene tehnologije od adolescenata, više se razumiju u život te djeca i mladi itekako trebaju naše vodstvo i online. Nemoguće je odrediti jednog krivca za ovakve slučajeve, iako mnogi od nas imaju tu potrebu“, priča nam Mia te dodaje da zapravo online platforme trebamo okrenuti u 'svoju korist'.
„Ako znamo što se i zašto dogodilo, ili barem mislimo da znamo, osjećamo se sigurnije. Ali dugoročno gledano - okrivljavanje, pa tako ni samih video igara ili društvenih mreža, neće učiniti puno. Oni su neizostavan dio života mladih ljudi i vrijedilo bi razmisliti kako ih koristiti kao saveznike u borbi protiv nasilja, a ne dežurne neprijatelje“, navodi.
„Djecu se uči da na neprikladne načine dođu do pažnje, lajkova i slave“
Javnost je posebno uznemirila činjenica da određeni broj djece 'slavi' tragediju i ubojicu smatraju herojem. Roje Đapić smatra da je razlog ovakvih reakcija senzacionalističko medijsko izvještavanje.
„Djeca uče od nas. Prije nego se krenemo čuditi što oni slave nasilne heroje, razmislimo koga mi odrasli "slavimo". Čak i kad se negativno izvještava o počiniteljima nasilja i raznih drugih problematičnih ponašanja, kad se o njima izvještava senzacionalistički, kad sustavno pune naslovnice i privlače klikove, djeca to percipiraju kao slavljenje. Pažnja je najsnažnije potkrepljenje, posebno o adolescentnoj razvojnoj fazi.
Mediji su u ovom slučaju napravili veliku štetu, na što se osvrnulo i Hrvatsko novinarsko društvo. Jasno je da treba izvještavati i o tragedijama, ali ne samo o njima, i ne na način koji potiče drugu djecu i mlade da na neprikladne načine dođu do pažnje, lajkova i slave, nego na način da svima nama budu povod za promjene i učenje.
Ogromna je odgovornost svakoga tko pušta informacije o ovako osjetljivim temama u javni prostor“, navodi klinička psihologinja i psihoterapeutkinja.
„Djeca ne postaju nasilna bez razloga“
Dječak koji je u školi usmrtio više svojih školskih kolega navodno je trpio vršnjačko maltretiranje. Koje posljedice toga mogu biti i možemo li tome prepisati zločin koji je napravljen, upitali smo našu sugovornicu.
„Ne bih spekulirala o tome što je to dijete pretrpjelo jer nitko od nas to pouzdano ne može znati.
Na općenitoj razini mogu reći da se nasilje među djecom često ne shvaća ozbiljno, da odrasli prebacuju odgovornost jedni s drugih, a da su djeca i mladi jako usamljeni. Više od polovine djece je po hrvatskim istraživanjima na neki način bilo uključeno u vršnjačko nasilje, a kliničko iskustvo govori mi da većina njih nije dobila adekvatnu podršku“, kazuje nam.
Prema riječima Mije Roje Đapić, na svima nama je odgovornost da prepoznamo dječju patnju, u kojem god obliku dolazila na vidjelo, daleko prije eskalacije.
„Poseban problem je nasilje putem suvremenih tehnologija koje nikad ne prestaje jer su mladi online 24 sata dnevno, koje zauvijek ostaje "zapisano" u bespućima interneta i može pratiti mladu osobu gdje god da ode. Nadalje, to je nasilje često okrutnije od onoga licem u lice jer počinitelj ne vidi žrtvu i to otežava empatijski odgovor na njene emocije, povrijeđenost.
Posljedice su zato jednake ili teže u odnosu na posljedice nasilja uživo. Osim ponašanja i emocija koje bismo tipično očekivali za žrtvu, npr. da je povučena, ranjiva, plačljiva, prestrašena (...), mnoga djeca reagiraju problemima u ponašanju, agresivnošću. Odraslima je s tim teže suosjećati.
Ta djeca često dobiju etiketu "zločestih, problematičnih", a zapravo ne znaju iskazati osjećaje i tražiti pomoć na način koji bi nama bio lakše shvatljiv ili prihvatljiv. Nijedno dijete se nije od jučer do danas probudilo i postalo ozbiljno nasilno bez nekog razloga“, objašnjava Roje Đapić.
Istraživanja pokazuju da je više od polovine djece u Hrvatskoj na neki način zlostavljano, a samo se mali broj njih povjeri. Nažalost, poražavajući su podaci koji pokazuju da se u 80% slučajeva radi o počiniteljima koji su bliski djeci.
„Svako peto dijete u dobi do 18 godina doživi neki oblik te vrste zlostavljanja“
„Nasilje nad djecom vrlo je rašireno, iako često nije prepoznato. Primjera radi, kad gledamo samo seksualno zlostavljanje, svako peto dijete u dobi do 18 godina doživi neki oblik te vrste zlostavljanja. Povjeri se oko 10 posto djece, i to često s velikim vremenskim odmakom zbog srama, straha, krivnje, brige da im se neće vjerovati, da će biti obilježeni i slično.
Nažalost nisu uvijek u krivu. I zbog toga je također važno kako mediji izvještavaju o teškim temama, primjerice silovanju. Na čemu je fokus, koga se drži odgovornim, kako odrasli komentiraju te članke...? Odgovornost je i na sustavu. Koliko traju sudski procesi i koje su kazne za počinitelje? Pročitajte članke pa procijenite sami. Počinitelji su najčešće djetetu bliske osobe. U oko 80% slučajeva radi se o roditeljima ili roditeljskim figurama. Djeca od rane dobi uče da je ljubav bol, što je izrazito opasno. Neke rane lakše su vidljive pa se na njih dosljednije i reagira.
Emocionalni ožiljci nisu vidljivi golim okom i zato treba paziti na sve promjene ponašanja i doživljavanja djece i mladih, pozivati ih na razgovor, educirati o nasilju, o tome kako si pomoći, kako pomoći prijatelju u takvoj situaciji, a onda, kad nam se konačno obrate, njihovo povjerenje treba i opravdati“, navodi Mia.
Traže li roditelji stručnu pomoć ili je to kod nas još uvijek tabu tema, objašnjava Roje Đapić.
„Stručnu pomoć po mom iskustvu najčešće traže roditelji koji su zapravo dobri roditelji, ne savršeni jer takvih nema, ali oni koji imaju uvid u svoje ponašanje i/ili stanje djeteta i spremni su raditi, mijenjati stvari. Češće su ipak klijenti oni nedobrovoljni roditelji koje uputi sustav zbog nekih problema i prava je umjetnost s njima postići dobru suradnju u interesu djeteta.
Mnogi od njih željeli bi da psiholog "zašarafi" dijete i iznenade se kad se i od njih traži aktivan angažman. A bez obzira na sve naše diplome i dobru volju, roditelji su centralne figure, oni koji imaju najveći utjecaj na djecu te je suradnja s njima od presudne važnosti“, kazuje nam.
Svaka promjena djetetova ponašanja je alarm za roditelje
Svaka promjena u ponašanju djeteta, alarm je za roditelje. Klinička psihologica navodi na koje sve simptome roditelji moraju paziti.
„Svaka promjena u ponašanju djeteta koja traje 2-3 tjedna i ometa djetetovo funkcioniranje razlog je za brigu. Funkcioniranje se odnosi na osnovne potrebe poput apetita i spavanja, ali i društvenost, opće raspoloženje, interes za razne aktivnosti, školsko funkcioniranje i slično.
Prvi korak je uvijek otvoren razgovor s djetetom, pozivanje da nam kaže svoje misli, osjećaje, brige... Važno je da to radimo često, a ne samo kada dođe do problema jer ćemo dio njih otvorenim i bliskim odnosom s djecom prevenirati, drugi dio ćemo uloviti "na vrijeme". Čak i ako se radi o nečemu što nije lako rješivo, kada djeca zaista znaju da su roditelji tu, da ih vole čak i ako su pogriješila i da će im pomoći, najveći dio posla je obavljen.
Roditelji vole svoju djecu i paze na tisuću različitih stvari, a istovremeno imamo djecu koja se osjećaju jako usamljeno. Roditeljima danas treba podrška u tome kako usmjeriti silnu energiju i ljubav koje ulažu na dobrobit djece jer im zaista nije lako.
Lakše je postati preplavljen obvezama i očekivanjima pa ulagati puno energije u primjerice školski uspjeh, a zanemariti jednostavne razgovore, posebno s adolescentima koji se prikazuju nezainteresiranima, a zapravo i dalje čeznu za roditeljskom pažnjom“, govori Roje Đapić.
„Prevencija je kod nas toliko nepravedno zanemarena!“
Škole često govore o nedostatku stručnog kadra, no bez obzira na to, djecu treba zaštiti.
No, što odgojno-obrazovne ustanove trebaju učiniti da se mentalno zdravlje poboljša?
„Struka mentalnog zdravlja, gdje ubrajam i kolege u školama, davno je rekla puno toga. Prevencija je ključ. Baveći se kliničkom psihologijom i psihoterapijom odlučila sam doktorat upisati upravo u polju prevencijske znanosti, što dovoljno govori.
Prevencija je kod nas toliko nepravedno zanemarena! I meni je bilo otkriće da prevencija nije povremena radionica, to zaista jest znanost i u svijetu postoje mnogi vrhunski, evaluirani programi koji nose rezultate, što je dokazano višedesetljetnim istraživanjima. Problem je u tome što su potrebna ulaganja, a rezultati se ne vide odmah sutra, kako to politika voli.
Dakle, znanost i struka su vrlo jasni, a jasan je i zdrav razum da ne može primjerice jedan psiholog pokrivati po 200 ili 500 školske djece, da se ne može čekati na termin u zdravstvu po šest mjeseci, a istovremeno znati da su teškoće mentalnog zdravlja djece i mladih u strmovitom porastu.
Besmisleno je donositi nakon svake tragedije koja javno odjekne nove smjernice, akcijske planove i hrpu papirologije dok se u praksi ništa ne mijenja. Potez je na donositeljima odluka, a pet do dvanaest davno je prošlo“, zaključuje sugovornica Dalmacije Danas.
