[P]oljička Republika ili Poljička kneževina naziv je za kraj istočno od Splita, točnije od Žrnovnice do Blata na Cetini i Omiša te od mora do Zamosorja. Simbol ovog dijela Dalmacije ukinut je 1807. godine, a posljednji Veliki knez bio je Ivan Čović, koji je na toj dužnosti bio do samog ukidanja 10. lipnja navedene godine. Danas se Poljičani ponose svojom poviješću, baštine tradiciju i običaje te su sve vidljiviji na turističkoj mapi Dalmacije.
Zaputili smo u srce drevne Kneževine, u Gata i Tugare, gdje smo pronašli dvije čuvarice poljičke baštine. Jedna od njih je 31-godišnja Hrvatka Čović.
- Imam tu čast da sam potomkinja posljednjeg Velikog poljičkog kneza Ivana Čovića. Po struci sam magistra edukacije rusistike i prvostupnica etnologije i kulturne antropologije. Od prošle godine sam i turistički vodič za Splitsko-dalmatinsku županiju, na hrvatskom, ruskom i engleskom jeziku. Trenutno sam sezonski zaposlena u ugostiteljstvu, a preostalo vrijeme pomažem na OPG-u, kojeg vodi moj otac - počinje nam priču o sebi Hrvatka.
"Imamo sve ono što tražimo u drugim zemljama. Sve imamo u Hrvatskoj, Poljicima, Dalmatinskoj zagori..."
Nije pronašla posao u struci, ali ne pomišlja na napuštanje rodne grude.
- Svi imamo svoje želje i snove, ali moj je uvijek bio uz ovaj kraj, uz Poljica, Dalmaciju i Hrvatsku. Voljela bih posao s OPG-om pokušati dignuti na još višu razinu, ponuditi i domaćim ljudima nešto drugačije. Bez obzira koliko je to teško, mislim da je taj život i zarada puno slađa. Na kraju, ne vrti se sve oko zarade. Važno je da te ispunjava ono što radiš, da si sretan i zadovoljan s tim. Meni je to nekakva vodilja u životu - ponosno će nam.
Navela je zbog čega je ovo naše podneblje posebno.
- Svi mi težimo egzotičnim zemljama. Volim i ja putovati, ali rijetki smo upoznati s kulturnim, povijesnim i prirodnim znamenitostima naše zemlje. Imamo toliko okusa, mirisa, zvukova, slika, koje nismo doživjeli. Stranci prepoznaju, a mi to nismo iskoristili i težimo nekim drugim stvarima. Imamo sve ono što tražimo u drugim zemljama. Sve imamo u Hrvatskoj, Poljicima, Dalmatinskoj zagori... Dalje nam od toga ne treba ni ići. Puno je tu posla, nije lagano, ali čovjek treba biti uporan i postaviti sebi neki cilj - poručuje Hrvatka.
Njezin radni tjedan ispunjen je raznim poslovima.
- Osim posla u ugostiteljstvu, radim na obiteljskom OPG-u, na kojem se bavimo stočarstvom i poljoprivredom. Imamo koze i ovce, koje dva puta dnevno izvodimo na ispašu. Radimo kozji i miješani sir, koji je kombinacija kozjeg i ovčjeg. Od poljoprivrede imamo trešnje, breskve, smokve i masline. Kada imam priliku, odradim i turu s turistima. Zapravo se tu još uvijek uhodavam te mi je to priprema za budućnost. Što se tiče OPG-a, jako smo zadovoljni. Vidljiv je veliki pomak, ali uvijek ima mjesta za više i bolje. Najintenzivnije razdoblje je proljeće i ljeto te taj period treba izdržati. Sve počinje rano ujutro, prije zore te traje do kasnih večernjih sati - kaže nam.
Zadovoljna je kako im ide posao.
- Sve je lakše kada su komentari za proizvode pozitivni, kada su zadovoljni kupci vaša reklama. Sve prodajemo na kućnom pragu, a potražnja je tolika da ne možemo proizvesti koliko bi mogli prodati. Kako janjaca i kozlića, tako sireva i voća. Upravo je to znak da smo na odličnom putu. Važna je kvaliteta, ljudi to prepoznaju i tome treba ostati dosljedan - govori ova vrijedna djevojka.
"More je važno i uvijek će biti broj jedan, ali svi se povlače u manja mjesto, gdje mogu osjetiti prirodu i taj neki način života"
Smatra da možemo puno bolje što se tiče iskorištavanja turističkog potencijala.
- Neki su napravili iskorak, ali ima još dosta potencijala i ljudi koji to mogu podići na još višu razinu. Mi smo kao narod gostoljubivi, a samo trebamo znati kako. Trebamo surađivati jedni s drugima, kako na razini male zajednice, tako i na razini države. Danas svi teže zdravom načinu života. Važni su im boravak u prirodi, mir i tišina. To je ono što strance dovodi kod nas. More je važno i uvijek će biti broj jedan, ali svi se povlače u manja mjesto, gdje mogu osjetiti prirodu i taj neki način života. Trebali bi iskoristiti hranu, povijesnu i kulturnu baštinu. Puno je posla, ali na dobrom smo tragu. No, potrebna je podrška lokalnih turističkih zajednica i gradova - kazala nam je Hrvatka Čović.
Druga naša sugovornica je Snježana Kordun, još jedna Poljičanka, koja je također potomkinja poljičkih knezova iz Tugara, magistrica kulturalne antropologije i Voditeljica projekta financiranih iz europskih fondova.
- Moja obitelj se desetljećima bavi poljoprivredom, a imamo i svoj OPG te se bavimo agroturizmom. Od poljoprivrede izdvajamo masline, trešnje, višnje, smokve, šljive, orahe i tako dalje. Bavimo se izričito organskom proizvodnjom - navela nam je na početku druženja nekoliko važnih detalja o sebi.
S njom smo više porazgovarali o poljičkoj baštini. Odmah smo spomenuli soparnik.
- Poljički soparnik je prvo jelo na Listi nematerijalne kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Pored spomenutog, poljički soparnik je dobio oznaku zemljopisnog podrijetla Ministarstva poljoprivrede RH, a istu oznaka ZOZP potvrđena je i Uredbom komisije EU-a. Smatram da je jako dobro prepoznat i to zahvaljujući dugogodišnjem radu poljičkih udruga, od kojih možemo spomenuti Društvo Poljičana iz Prika i udrugu "Poljički soparnik" iz Prika. Ta prepoznatljivost je doprinijela lijepoj suradnji između OPG-ova i naših žena koje rade odličan soparnik. Dodala bih i da kada se radi Poljički soparnik, tada se sve namirnice koje koristite trebaju biti s područja Poljičke kneževine. Tako ga danas imate na svim feštama, a u kontekstu Poljica jede se najviše na dane posta - objasnila nam je.
Poput Hrvatke, i ona je jako vrijedna po pitanju očuvanja poljičke baštine.
- Istaknula bih Poljičke priče uz sviće, događaj na kojem njegujemo nematerijalnu baštinu. Održavaju se na kominima, kada uz vatru pričamo o životu u Poljicima kakav je nekad bio i kakav je danas. Moj radni tjedan baziran je na radu na programima koji su vezani uz njegovanje kulturalne tradicije Poljičke kneževine, rada na poslovima OPG-a i vođenja projekata financiranih iz europskih fondova. Tu bih istaknula Povijesni muzej Poljica i etnografske zbirke koje se na području Poljica. Pišem projekte kojima je nositelj Europska Unija za naše lokalne poljoprivrednike i obrtnike. Također, održavam radionice i edukacije kroz Poljica - otkriva nam detalje o svom doprinosu Poljicima.
Još je dodala nekoliko rečenica o poljičkoj nematerijalnoj baštini.
- Izdvojila bih crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Srijanima - Gornjem Docu, Etnografsku zbirku obitelji pokojnog Ivana Radilovića u Tugarima, Povijesni muzej Poljica, Zavičajnu kuću Gornjih Poljica - netom otvorenu na blagdan poljičkog zaštitnika, Jerončića kulu i rodnu kuću Mile Gojsalić u Kostanju. Od nematerijalne baštine možemo istaknuti tradiciju izrade autohtonog jela poljički soparnik/ poljički zeljanik/ poljički uljanik, tradiciju plesanja poljičkog gluvog kola (zaštićenog od strane UNESCO-a u kontekstu nijemog kola Dalmatinske Zagore), poljičko pismo poljičica i poljički govor koji za sada broji preko 3-000 poljičkih izraza - navodi.
Zadovoljna je odnosima među Poljičanima. Tu važnu ulogu igra jedna skupina.
- Naši domaći proizvodi najviše su prepoznati najviše od strane Poljičana. Jedan dio njih je okupljen uz inicijativu Abeceda Poljica. Tu su okupljeni svi poljoprivrednici te surađuju i tako kupuje proizvode jedni od drugih. Smatram da naši ljudi prepoznaju domaću kvalitetu. U kontekstu turista, pretežno prevladava interes za degustaciju domaćih proizvoda i radionicama. Također, žele se družiti i upoznati način života ljudi iz Poljičke kneževine - zahvalno će Snježana.
Na kraju nam je otkrila planove za budućnost.
- Poljički mjesni odbori će i dalje inzistirati da se od Furnaže u Zakučcu do tvornice Galeb u Priku izgradi tunel "Lisičina", kako se ne bi životno ugrožavalo stanovnike Poljičke kneževine dok koriste alternativni smjer ispod opasne litice. Također da se za planiranje novih cesta kroz Poljičku kneževinu kontaktira Poljičane i Poljičanke ili barem odazove na dogovorene sastanke. Ostali planovi su najviše vezani uz operu Mile Gojsalić. Upravo se izvodi u HNK u Splitu. Veliki broj naših udruga, na čelu sa Savezom za Poljica, nastoji dovesti operu u Poljica. Konkretan prijedlog je da se opera izvede tijekom Dana Mile Gojsalić, koji se svake godine održavaju u Kostanjama, u rodnom mjestu junakinje Mile Gojsalić. Drugi prijedlog su Gata, gdje je ona nažalost skončala svoj život nakon junačke borbe i smrti. Želja nam je uključiti i mlađe generacije. Oni su jako aktivni, počevši od folklornih udruga, do društava koje njeguju našu tradiciju. Zahvaljujem se svima, koji svjedoče našoj tradiciji, koju prenosimo na nove generacije - zaključila je Snježana Kordun, uz poruku svim Poljičankama i Poljičanima:
"Ne ostaviše pređi dvorce veličane, spomenike, kule, ni palače sjajne. Al' namriješe ljubav prema rodnom tlu, poljički naš ponos, mržnju prema zlu.
Prihvatite i vi ova divna svojstva i uzmanjkat vam neće sreće i spokojstva. Volite tu vrlet, draču, kamen sivi, volite Poljica, dok ste djeco, živi.
Branka Mihanović, Poljička poema."
