Kako za Dalmaciju Danas već tradicionalno srčane i precizne osvrte piše jedna obožavana gimnazijska profesorica, nama se nije dirati teksta u tekstu i nije nam se miješati u katarzičnost komada. Ima tko će, pa ćemo palicu kazališne valorizacije komada prepustiti vičnijima. Valja biti iskren, nekad su Trgom Gaje Bulata hodali Tanhofer i Tolja, a mi njima, pete polizati kadri nismo. Stoga, uzmite ovaj nevješti osvrtić kao mali nagovor da pogledate dramu koju je režirala Aida Bukvić po tekstu Dubravka Mihanovića.
Da ne duljimo, nama se u nagovoru posvetiti čovjeku koji u komadu glumi Zeku, makar s njime daske zbilja dijeli jedan mladi, koji se na Zeko odmala odaziva. Fiktivni Zeko na daskama majku čovjekove egzistencije jedne Badnje večeri traži u svojoj brijačnici. Brijačnice su, sasvim prirodno, oduvijek zimi u Dalmaciji opća mjesta gdje se odvija život i razgovor, pa se tako scenografija svela na otužnu sliku onoga što brijačnica je, čitaonicu zgužvane štampe i svratište manje ili više raščupane čeljadi. U Zekinoj su naoko toploj kulisi, za ovoga Badnjaka razgovori bili hladni, sumorni i grubi. Da ne prepričavamo fabulu, kazat ćemo kako je Zeko ratni veteran, kako nosi patnju i teret ratnih trauma i kako traži smisao u tekstu koji je pronašao u nekakvoj reviji. Pogađa ga što je iz teksta sebi osvijestio da je potpuno običan čovjek i da živi užasnim životom, te da "samo ždere, spava i sere". Budući glumci ne koriste jezični puritanizam i mi Murakamija donosimo onako kako ga je Zeko pročitao.
Njegov brat, kojega maestralno glumi Bošnjak, nadolijeva Zeki ulje na vatru; tako što kocka, loče i što se nije kadar suočiti s činjenicom da se u tranziciji društva vrlo lako postane suvišan, pa suvišnom čovjeku gazde kuvertiraju otkaz opisujući ga tehnološkim viškom. Nije Zeki od pomoći ni Marković, taksist Grga koji je glavu okrenuo za mlađom koja mu pruža sve ono, što Sonja ne može jer radi u bolnici i jer brine za njihove malene dvije. Svjestan je Grga, bezbrižna žena čovjeku pruži što ona sputana obavezama zaboravi.
Melem na ranu dolazi Zeki Zeko, koji glumi Mladića koji je završio književnost i talijanski i koji prodaje knjige kako od roditelja kruha ne bi tražio. Knjige prodaje redikulastim rimama, “Ko po kvartu dili bese? Evo knjige: Herman Hesse.”, znajući kako knjiga nije tražena roba i osvješćujući sebi kako je odabir zanimanja vezanim za knjigu, u istom onome tranzicijskom društvu koje suvišnom radniku kuvertira otkaz, bedast gotovo kao i rime kojima se ruga svojoj putujućoj knjižnoj trgovini.
Komad je emocionalno težak, ali ga na plećima nosi fantastični Jurkić, koji pred publiku donosi bol čovjeka kojemu je besmisao rata okrenuo život naopačke i kojemu se, igrom pakosne sudbine, familija u poratnome dobu raspala. Pomoć traži, ali je od sustava ne dobiva. Takvih, kao što je Zeko, more rata ispljune na obale mirnih luku bezbroj. Jasno mu je da njegovu borbu sustav neće pozlatiti. Moćan je, što verbalno što pokretom, stoga publici nešto malo više od sat njegovog izlaganja, u kojem mu trojica spomenutih pomažu da ivićevski drži britvu u posjedu, prođe u treptaj.
Makar smo kazali kako će o katarzi oni vičniji, dalo se zapaziti kako je publika suhe ubruse punila slinom i suzama ili zbog vražje prehlade koja hara ili su emocije koje Jurkić pred nju donosi uistinu zajebane.
Periferno je i makar naše mišljenje vrijedi boba pišljiva, kada smo u Kazališnu kavanu kratko stali strusiti po jednu kratku i po čašu biloga, zaključak je bio da je ova, u maratonu predstava koje smo u kratko vrijeme pogledali, emocionalno ipak najjača. Žalosno je samo što je slinave publike ipak za jednu premijeru bilo premalo, razloga bi moglo biti mnogo, ali nije naše da se miješamo.
Valjda će intedant na odlasku i ovaj koji u fotelju sjeda (i čiji se pogledi ispred gumaca nikako ukrstili nisu) znati staviti Gajinu kuću na prvo mjesto, intendant dođe i prođe, daske koje život znače ostaju i kad njihovi mandati završe.
