„Stadioni i mit“ izložba je o gradskim simbolima, strukturama koje pobuđuju strasti, o mjestima kulture i kolektivnog identiteta ispričanima iz arhitektonske perspektive. Ovako nekako izložbu opisuju njezini kustosi Manuel Orazi, Fabio Salomoni i Moira Valeri. „Stadioni i mit“ prikazuje arhitektonski značajne stadione ne samo u Europi, već i na drugim kontinentima. Postavljena je u prizemlju MAXXI-ja, muzeja suvremene umjetnosti u Rimu, koji je i sam atraktivna suvremena zgrada s potpisom rahmetli arhitektice Zahe Hadid. Arhitektonsko vrednovanje označeno crvenom bojom predstavlja najveći dio izložbe. U relativno visokom i dugom prostoru postavljeno je na stolove raspoređene uzduž osi prostora, kao i na jedan od duljih zidova. Između stolova nalaze se, poput konfeta, zeleno označeni eksponati koji ističu društvene vrijednosti pojedinih stadiona. Na drugom duljem zidu te na samom početku i kraju izložbe, stadioni i pripadajući fenomeni prikazani su onako kako su ih predstavili umjetnici iz svijeta filma, fotografije, stripa, književnosti…
Poljud u svjetskom društvu
Među nekoliko desetaka svjetskih primjera našao se, naravno, i Poljud. Ovo je priča o tome kako se Poljud (s)našao u izložbi, naročito o širini oko sebe zahvaljujući kojoj se ističe u panorami grada. Ili, obrnuto rečeno, o prevažnom odsustvu izgrađenih kvadrata u njegovu okolišu.
Na velikom platnu izdvojenom od ostatka izložbe crnom kupolom, s masivnim i udobnim kušinićima za publiku, prikazan je kratki film San Siro. Film je jedna od tri epizode iz serije Korijeni nasilja, a nastao je 2014. godine. Prikazuje život milanskog stadiona iz sasvim neočekivane perspektive – u vrijeme kada ga radnici pripremaju za utakmicu. Autor filma Yuri Ancarani u filmu je postavio stadion kao pozornicu za električare, specijalnu policiju, audiovizualne tehničare, vrtlare, čistače i drugo osoblje. Od krečenja linija na travnjaku pa do detaljne provjere svake fuge u koju bi mogao biti podmetnut kakav opasan predmet – i tako svaki dan, u svim vremenskim prilikama i neprilikama. Iako film ima prilično mirne kadrove s vrlo malo detalja, ipak je nevjerojatno uzbudljivo iščekivati što će se dogoditi na kraju. Svojevrsno Ancaranijevo istraživanje predstavlja zanimljiv dijalog između heroja i antiheroja suvremenoga svijeta, između radnika i nogometaša.
Humor navijača kao umjetnička intervencija
U svijetu filma ne postoje ovako značajne i ozbiljne interpretacije Poljuda. Međutim, Klub navijača Hajduka nekoć je u svojim pripremama za utakmice, često izuzetno duhovitima, itekako nadoknađivao taj manjak. Prostorne intervencije precizno su korespondirale s društvenim okolnostima, ali i s prostornima. Primjerice, samo pet godina prije snimanja San Sira, u Splitu je Klub navijača izveo intervenciju koja u sebi ima notu prijeko potrebnog održavanja i oplemenjivanja bogatih ozelenjenih površina oko stadiona. Klub je doveo ovce s Paga.
Radi društava za zaštitu prava životinja vrijedi napomenuti ono što je i tadašnji predsjednik Kluba Žan Ojdanić isticao: ovce su bile transportirane po svim pravilima zaštite životinja. Naravno, bile su dovedene primarno kao kandidatkinje za izbor članica Nadzornog odbora te 2009. godine.
Praznina koja daje sakralnost
Bogatstvo praznine oko stadiona, njegov neposredni krajolik, autohtono dalmatinsko zelenilo – funkcionalno su iznimno važni za okupljanje navijača, odnosno njihov siguran i brz odlazak sa stadiona. Ove okolnosti u slučaju Poljuda imaju funkciju efekta katedrale. Na sličan način kao što je katedrala redovito barem s jedne strane morala imati trg kako bi vjernik, a po mogućnosti i nevjernik, osjetio bogobojaznost, veličina okolnog prostora stadiona trebala bi biti značajna – i to sa svih strana, jer je stadion takva forma. Tu mogućnost da pješak svojim okom shvati okoliš arhitekt Poljuda Boris Magaš sažeo je u rečenicu:
„U tom svijetu koji nastaje mora se uočiti još jedna činjenica: mjerilo događanja uvijek ostaje čovjek. Njegove dimenzije i njegova mogućnost čitanja moraju biti regulator procesa nastajanja.“
Stadion kao sveti prostor
S čovjekom kao mjerilom rukovodio se i Renzo Piano Building Workshop prilikom projektiranja San Nicole u Bariju, koji je također predstavljen na izložbi „Stadioni i mit“, i to na posebnom mjestu, baš kako i zaslužuje. Sv. Nikola jedan je od osam stadiona izgrađenih u Italiji za potrebe Svjetskog nogometnog prvenstva koje se održalo 1990. godine. Gledalište, koje u tlocrtu formira oval koji prema vanjskom perimetru postaje elipsa, sastoji se od armiranobetonskih latica (cvijeta) koje su međusobno razdvojene bogatim perforacijama. Kroz latice pogled puca do na suprotnu stranu – što stadiona, što apulijskog krajolika. U konkretnom slučaju upravo su perforacije zaslužne za prividnu lakoću postojanja takve fizički teške strukture. Latice su ujedno rigidna podjela publike koja ima značajan utjecaj na njezinu sigurnost od eskalacije huliganizma. Da bi se lakoća tribina koje formiraju cvijet uopće mogla uočiti, stadion oko sebe ima čistinu. Naime, Sv. Nikola položen je u arkadijsku ravnicu, pa se „poljski cvijet“ vidi i iz velikih daljina, s okolnih brzih cesta. Njegove apsolutne visinske kote točno su takve da se uočava s pozicije na kojoj sjedi vozač koji se vozi po rotoru na istoku, po zaobilaznici na sjeveru… Vrijedi istaknuti i to da, kako god je Sv. Nikola prisutan u krajoliku po danu, tako je prisutan i po noći. Naime, ima pomno osmišljenu rasvjetu koja ističe opisanu biljnu anatomiju.
Slobodan prostor služi građaninu kako bi vlastitim okom, a onda i duhom, dohvatio svu sakralnost pripadajućeg hrama. Slobodan prostor potvrđuje da Hajduk živi vječno – Bog i niko više, kako je (također besmrtni) Vinko Coce pjevao. Odsustvo izgrađenih kvadrata oko svetog mjesta upravo služi evangelizaciji publike.
Poljud je u tom smislu, za razliku od primjerice Spaladium Arene (a nove crkve u Splitu ne treba ni spominjati), površinom neposrednog okoliša dobio znamenitost svoje pojave. Moglo bi biti da je upravo odsustvo izgrađenih kvadrata stadionske okućnice ono što pojedince žulja u raspravi o tome treba li gradu pod Marjanom još jedan stadion.
Mariana Bucat, dipl. ing. arh. od 2010. godine radi u Arhitektonskom kolektivu, u peteročlanoj ekipi. Praksa je orijentirana na projektiranje i nadzor, ali i istraživanje suvremene arhitekture i fenomena gradnje u 21. stoljeću. Metodologija rada suvislo odgovara na pitanja u različitim fazama planiranja i kontrole izvođenja različitih vrsta prostora u lokalnoj sredini - kaotičnoj i nepredvidljivoj, kako kulturološki, tako i sistemski.
Poljud u Rimu: Splitski stadion na svjetskoj izložbi, a kako ga se tretira kod kuće?
