„Stadioni i mit“ je izložba o gradskim simbolima, strukturama koje pobuđuju strasti, o mjestima kulture i kolektivnog identiteta ispričanima iz arhitektonske perspektive. Ovako nekako izložbu opisuju njeni kustosi Manuel Orazi, Fabio Salomoni i Moira Valeri. „Stadioni i mit“ prikazuje arhitektonski značajne stadione ne samo u Europi, već i drugim kontinentima. Postavljena je u prizemlju MAXXI-ja, muzeja suvremene umjetnosti u Rimu koji je i sam atraktivna suvremena zgrada s potpisom rahmetli arhitektice Zahe Hadid. Arhitektonsko vrednovanje označeno crvenom bojom predstavlja najveći dio izložbe. U relativno visokom i dugom prostoru, postavljeno je na stolove raspoređene uzduž osi prostora, kao i na jedan od duljih zidova. Između stolova se nalaze, kao konfeti, zeleno označeni eksponati koji ističu društvene vrijednosti pojedinih stadiona. Na drugom duljem zidu, te na samom početku i kraju izložbe, stadioni i pripadajući fenomeni prikazani su onako kako su ih prikazali umjetnici iz svijeta filma, fotografije, stripa, književnosti…
Među nekoliko desetaka svjetskih primjera, našao se, naravno, Poljud. Ovo je priča o tome kako se Poljud, pojedinačno zaštićeno kulturno dobro, (s)našao u gostima – u svjetskoj izložbi, a kakva mu je upravna sudbina kod kuće.
Legalizacija
Zahvaljujući novinaru Slobodne Dalmacije Sandiju Viduliću, splitska se javnost podsjetila kako je dana 8. 11. 2024. godine Poljud ozakonjen prema Zakonu o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama. Naime, stručna služba Grada Splita je s nekretninama u vlasništvu Grada Splita, u upravnom smislu, postupila kao da se radi o bilo kojoj uobičajenoj dalmatinskoj, prosječno ozidanoj “potribi za dožuntat” koji kvadrat više. Tom prilikom su ozakonjene rekonstrukcije prostora koji bi, da su bili korišteni po originalnom Magaševom projektu, morali biti u sportskoj, kulturnoj i komercijalnoj funkciji, ali u neposrednu korist računa domicilnog kluba, odnosno posredno u korist Splićana. Poljud je legaliziran!
Legalizaciji je prethodila potvrda da je rekonstrukcija napravljena u skladu s posebnim uvjetima Konzervatorskog odjela, tada pod pročelništvom Radoslava Bužančića, a na zahtjev opunomoćenog ovlaštenog arhitekta Emila Šverka. Uz Šverkovu snimku stanja, ostali ovlašteni inženjeri (Siniša Radić, dipl.ing.stroj., Petar Bugarić, dipl.ing. stroj., Goran Mišerda, mag.ing.el. i dr.sc. Alen Harapin, dipl.ing.građ.) su dali izjave da zgrada ispunjava bitni zahtjev sigurnosti u korištenju i bitni zahtjev zaštite od požara. Da ne bi bilo zabune, to što je, primjerice, na stadionu nestalo struje par mjeseci nakon legalizacije, taman kad je utakmica Hajduk – Istra trebala početi, nema veze s ovim izjavama, to je tako sve u redu.
Vrijedi istaknuti kako legalizacija nipošto nije bila nužna za planiranje rekonstrukcije jer stadion ima uredno i na vrijeme izdanu uporabnu dozvolu koju je izdao Komitet za urbanizam i građevinarstvo, Odsjek za građevinarstvo dana 18. listopada 1979. godine.
Međutim, legalizacija je vjerojatno bila nužna da bi se pokušalo očuvati ovakvo stanje korištenja, a zašto se pokušalo očuvati ovakvo stanje, to je misterij na koji ovaj tekst neće dati odgovor.
Komercijalni prostori
U kreativno upravno rješenje nije bio upućen ranije ni emeritus Nenad Fabijanić, arhitekt na kojeg je Boris Magaš, autor Poljuda, prenio autorska prava. Fabijanića je godinu dana prije famozne legalizacije Grad bio angažirao da napravi idejno rješenje zakonite rekonstrukcije stadiona. Dakle, najprije se pokušalo zakonito, pa kad tako nije išlo, onda se kreativno ozakonilo.
Ozakonjenjem se došlo do čak 5.335,70 m2. Međutim, bez obzira na (ne)iskorištene kvadrate, bez obzira na naknadno dodane kvadrate koji su u korištenju javnosti relativno nepoznatih pravnih osoba, nekoliko dana prije Vidulićevog teksta, predsjednik Hajduka Ivan Bilić je zavapio na podcastu “Iza Pjace” kako Hajduku, osim prijeko potrebnog kampa (koji inače ne mora imati izravne veze sa stadionom), dugoročno treba novi stadion jer on smatra da Poljud nema mogućnost postati moderna nogometna arena. Doduše, u razgovoru se zeznuo jer Poljud jest moderna nogometna arena, ali nije suvremena. Vrijedi istaknuti kako je Bilić, baš kao i aktualni gradonačelnik Splita Tomislav Šuta, ekonomist po obrazovanju.
Kako su prostori ispod i oko tribina komercijalizirani, očigledno Hajduku nedostaju komercijalni prostori. Pošto su dodatni komercijalni prostori legalizirani, Hajduku ih treba još. Koliko još? Pri tome, ni Grad, ni Klub ne pokazuju ni želju ni htijenje da se raščisti tko su najmoprimci i na temelju čega.
Unatoč i usprkos činjeničnom stanju što neiskorištenih, što svakako iskorištenih nepreglednih prostranstava kvadrata interijera, u javnosti se etablirala priča o potrebi za izgradnjom novog stadiona.
U slučaju izgradnje novog stadiona, u dalekoj budućnosti, Hajduk bi mogao napustiti i taj novi kad ocijeni da mu je prošao rok trajanja. S ovakvom praksom upravljanja je iluzorno očekivati da će Grad i/ili Hajduk koji nisu u stanju upravljati Poljudom, biti u stanju upravljati nekim novim stadionom. Priču o novom stadionu je potkrijepio i Šuta. Najavio je sljedeće:
“Ne radi se o tome što bih ja htio, niti netko drugi na osnovu simpatija, trebaju konkretne brojke. Zato ćemo napraviti studiju izvodljivosti, koliko košta sanacija ili rekonstrukcija Poljuda i održavanje te koliko izgradnja stadiona na Brodarici, uz održavanje.”
Poljud pripada svijetu
Jednom je Gari Kasparov na x.comu primijetio da je društvo zamijenilo inženjere raketne tehnike za „financijske inženjere“, odnosno ekonomske tehnokrate, a njima je jedini cilj smanjiti ili u potpunosti eliminirati problem, pri tome ne shvaćajući da je rizik korijen bilo koje inovacije.
Poljud je za svoje vrijeme bio ultimativna inovacija, ne samo u Jugoslaviji, nego u svijetu. Sudeći po svome mjestu na izložbi „Stadioni i mit“, i danas pripada svijetu. Po legalizaciji, naravno, pripada Dalmaciji. U tom regionalnom, a svjetskom duhu, ekonomski tehnokrati naručuju financijske predstudije izvodljivosti, studije opravdanosti ulaganja, slične trice i kučine u potrazi za opravdanjem izgradnje još jednog stadiona u našem malom mistu. Potpuno je jasno da bi u takvom razvoju splitske sportske infrastrukture, s aktualnim žalosnim stanjem građevinske industrije, čast rijetkim svijetlim primjerima kao što je Spegra d.o.o., svaka inovacija bila nemoguća.
Nemogućnost inovacije, odnosno ukleta praksa, u napaćenom hrvatskom kontekstu se ogleda u možda zaboravljenoj, ali za ovu temu slikovitoj, ambiciji izgradnje jedne druge vrste landmarka – aerodroma u Osijeku o kojem je pisao Drago Hedl u Feral Tribuneu 1998. godine. Osijek od ranije ima svoj aerodrom izvan grada, ali ima i jedan sportski aerodromčić koji je u gradu. Branimir Glavaš se bio dosjetio pretvoriti taj aerodromčić u pravu zrakoplovnu luku. Branimirova izmišljotina stajala je hrvatske građane šest milijuna DEM. Naravno, i aerodrom i aerodromčić ostali su kakvi su bili nakon što je Branimira prošla vizija.
Uzorni primjer valorizacije postojećeg stadiona, obnove u kojoj se savjesno čuva što se sačuvati da, a dodaje se što je prijeko potrebno, na izložbi se vidi u jednom ideološki specijalnom slučaju, a taj je Olympiastadion u Berlinu kojeg koristi Hertha BSC. Olympiastadion je originalno projektirao Wener March za potrebe Olimpijskih igara u vrijeme kad je Adolf Hitler već bio zauzeo političku poziciju iz koje će se početi širiti nacizam. Bez obzira na, blago rečeno, nepopularnu dataciju stadiona, renoviran je 2004. godine. Nije bila samo protestantska štedljivost, odnosno racionalno raspolaganje novčanim sredstvima, već je bilo posrijedi rukovođenje profesije konzervatorskim principima. Na neoklasicističku opnu stadiona, GMP Architekten su ugnijezdili nenametljivu nadstrešnicu. Toliko nenametljivu, da je prema sredini izrađena od sasvim prozirne polukristalne polimerne plastike, kao i u slučaju San Nicole u Bariju o kojem će biti riječi u jednom od slijedećih nastavaka. Autori rekonstrukcije su svoju odluku obrazložili argumentom da se željela zadržati „dražesna pojavnost stadiona“.
Radi usporedbe održavanja stadiona, vrijedilo bi provjeriti opere li Hertha ikad kakvim šmrkom krov kako bi očuvao svoja bitna projektirana svojstva. Glavni projektant konstrukcije Poljuda Boženko Jelić je znao povremeno zavapiti, apelirati u javnosti kako bi takvo što valjalo napraviti i s Poljudom, ne bi li mu se produljio vijek trajanja.
Put u nepovratno propadanje
Recimo da Split 21. stoljeća zaslužuje skupocjenu ispodprosječnost i neka, recimo, studija izvodljivosti pokaže kako je opravdano sagraditi još jedan stadion. U namjeri izgradnje novog stadiona ignorira se preporuku utvrđenu Atenskom poveljom o restauriranju povijesnih građevina iz 1931. godine, utvrđenu za sve povijesno važnije gradove:
„Preporučuje se da se, koliko je god moguće, zadrži zauzeće spomenika koje jamči životni slijed, samo ako je pritom moderna namjena takva da poštuje povijesni i umjetnički značaj.”
Drugim riječima, znanstveno je utvrđeno kako će spomenik opstati samo i isključivo ukoliko ima stalnog korisnika koji ga održava i prema njemu se odnosi s pažnjom i obazrivošću. Znači, kad bi Poljud izgubio svog stalnog korisnika, a to je u konkretnom slučaju sportsko dioničko društvo HNK Hajduk, to bi sigurno značilo Poljudovo nepovratno propadanje. Drugim riječima, napuštanje stadiona dugoročno znači, ni više, a ni manje, njegovo rušenje.
Mariana Bucat, dipl. ing. arh. od 2010. godine radi u Arhitektonskom kolektivu, u peteročlanoj ekipi. Praksa je orijentirana na projektiranje i nadzor, ali i istraživanje suvremene arhitekture i fenomena gradnje u 21. stoljeću. Metodologija rada suvislo odgovara na pitanja u različitim fazama planiranja i kontrole izvođenja različitih vrsta prostora u lokalnoj sredini - kaotičnoj i nepredvidljivoj, kako kulturološki, tako i sistemski.
