Najbolje da pošalju pare i ostanu doma.
Do sad nam nije smetalo, a sad se odjednom pravimo kulturni.
Sami smo to tražili.
Najlakše rentat garažu ka suho zlato pa ništa ne radit cilu godinu.
Ima li još? Ajmo izredati sve klasične komentare, pa da smo mirni i da možemo normalno, argumentirano nastaviti dalje, s onima koje takva komunikacija uopće zanima. A o čemu? O Hvaru, o koncesijama, o medijskim načinima izvještavanja o otocima, obali, Dalmatincima, turizmu.
Krenimo redom. Turizam na obali nije novost. Uspješno se razvija(o) desetljećima, prateći svjetske trendove, nekad manje, nekad više uspješno, prilagođavajući se specifičnostima prostora i zajednice. Kao i kod bilo kojeg drugog aspekta razvoja, i on je uglavnom bio neplaniran – strategije turističkog razvoja mlada su pojava, rijetko gdje prisutna, a još rijeđe prakticirana. A kad se nešto događa bez nekog posebnog dugoročnog plana, znači da se događa i bez neke posebne predodžbe o posljedicama. To bi značilo da uglavnom nismo predvidjeli gologuze Engleze na jednom od najvećih hrvatskih otočkih trgova, ni fekalije po jednom od najstarijih europskih kazališta. A trebali smo.
Trebali smo mnogo ranije uvidjeti negativnu stranu (masovnog) turizma i apsolutnog podvrgavanja svega turizmu koji smo, mi otočani prije svega, vidjeli kao slamku spasa u vrtlogu nesretnih što povijesnih, što geografskih okolnosti. Bez da brojimo, možemo reći kako su brojne otočke tvornice naprasno propale, a mnoga radna mjesta ovisna o promjenjivim prirodnim okolnostima i/ili uvozu/izvozu, bila su previše nesigurna da ne bismo suviše olako skrenuli u turizam. Naravno da nam se turizam činio kao lak(š)a zarada – otočke kuće su ionako sve praznije, pa zašto ih ne napuniti barem par mjeseci ljudima koji će nam omogućiti lakšu zimu jednom kad i česte trajektne linije odu skupa s njima?
I tu je sve krenulo nizbrdo. Pomamili smo se, bilo nam je ugodno u toj novoj ulozi, a onda su stvari izmakle kontroli. I još nismo naučili, a možda nikad ni nećemo, da prednost treba dati kvaliteti, a ne kvantiteti – kako ponude, tako i gostiju. A treba li nas za to kriviti? Zar ne želi svatko od nas više svega u životu? Više novca, više odjeće, više pažnje, putovanja, prijatelja, dana u životu…? Tek što primičemo zrelijoj dobi shvaćamo da je manje više, pa su tako i otočani shvatili. Preživjeli smo dječje bolesti masovnog turizma, neki s više, neki s manje ožiljaka, ali sada smo spremni za sljedeći korak.
Spremni smo i napokon javno zazivamo održivi turizam. I ne samo turizam, nego održivi razvoj u svim aspektima otočkog života! Valjda ima istine u onoj “nikad nije kasno” pa vjerujemo da nije kasno ni za promjenu percepcije turističkog razvoja na otocima, na obali, u Dalmaciji. Hvar svojim posljednjim potezom upravo to pokušava. On jasno izražava stav – “nama je dosta da se naša baština obezvrjeđuje, da se naše ljude ne poštuje, da se naš dom pretvara u pozornicu za jeftinu zabavu“. Da, sve to smo sami uopće i dozvolili, što konkretnim odlukama i potezima vlasti, što prešućivanjem kritika, što nesudjelovanjem u javnim raspravama. Ali, više nam se ne šuti.
Dozvolite nam zato pravo da ilustriramo pravila ponašanja kojih se prešutno ionako svi otočani, a i ostali građani ove države, pridržavaju. Ako se već ne podrazumijeva da zajednicu u koju dolaziš moraš poštovati kao što bi i svoju, dozvolite da vam to doslovno ilustriramo. Kasnimo s uvođenjem i pridržavanjem pravila jer nam se dugo vremena taj kaos zapravo sviđao, ali napokon smo odrasli i postali svjesni njegovih posljedica – na našu okolinu, na naš identitet, na nas same. Dozvolite nam zato da vratimo kontrolu nad svojim otocima i ljudima s kojima ih, makar privremeno, dijelimo.
Jer, otočani su se pokrenuli. Kasnije nego smo trebali, ali nikako prekasno. Više nam nije simpatično da nas se naziva ljenčinama koji par mjeseci rade, a ostatak godine odmaraju. Više nam nije simpatično što se zaboravlja da su naši nonoti i none golim rukama od krša i kamenja gradili polja, domove, obitelji, život i naučili nas preživjeti na komadiću zemlje okruženim morem. Nije nam simpatično kad nas se blati jer želimo naplatiti trud ribara i poljoprivrednika. Da, ima među nama onih koji će i previše naplatiti pojedine usluge, kao što ih ima svugdje, ali zar je njih nekoliko indikator svih nas stotinu i nešto tisuća?! Nije nam simpatično kad nam kažu kako smo sami birali one koji nam sad kroje tako neslavnu sudbinu – jer smo pokazali i na ovim izborima da želimo promjenu! Izabrali smo nebrojeno mnogo nezavisnih vijećnika, načelnika i gradonačelnika. Želimo bolje, tražimo bolje i napokon se (p)okrećemo prema boljem. Budite nam podrška.
