Riza Murtezani se utopio. Ta je vijest osupnula i ostavila doslovno bez daha sve ljubitelje podvodnog ribolova, a posebno bliske prijatelje i, naravno, rodbinu.
Tragedija je neopisiva i ne postoje riječi utjehe koje mogu ublažiti bol i tugu zbog odlaska ovog mladog života.
Ipak, mnogi su se osjetili ponukanima da napišu neko slovo, dijelom kao izraz sućuti, a dijelom i kao savjet svima koji podvodni ribolov doživljavaju olako, bez potrebnog poštovanja i poznavanja svih opasnosti koje prate svaki uron, piše Boris Bulić za Novi list.
Inače, život je izgubio kod otočića Tmara, između Primoštena i Grebaštice.
Jernej Svetič je također osjetio isti poriv i dao svoj komentar na ovaj tragični događaj koji prenosimo u cijelosti jer je je upravo Jernej toga kobnog dana bio s pokojnim Rizom na moru.
– Utopio se moj prijatelj Riza Murtezani. Ja sam taj dan bio s njim na ribolovu.
Neću previše ni o tome šta se desilo jer se nema šta napisati.
Vidio je zubace na -20 metara, par puta je zaronio i nije se vratio.
Dugo sam premišljao da li uopće nešto napisati jer je puno toga ovih dana već bilo napisano.
Nadam se da će barem nekoliko podvodnih ribolovaca ili onih koji se tek namjeravaju početi baviti ovim sportom ovo pročitati i imati na umu svaki put kad krenu u ribolov.
Nije mi namjera ni moralizirati ili pokazivati prstom jer je o sigurnosti i tehnikama ronjenja već puno napisano.
Osim toga, važno mi je naglasiti da sve dalje napisano važi i za mene.
Ono šta je po meni bitno je ljudski i psihološki aspekt ovog opasnog sporta.
Svi mi ponekad zaboravimo guštati i ganjamo ribu kao da nam život ovisi o tome, što je zapravo čista ironija, jer je baš suprotno.
Prvo bi pokušao sugerirati kolegama, majstorima ribolova i ronjenja, da pored svojih vrhunskih trofeja i prekrasnih video-klipova koje postavljaju na internet tako da i mi ostali možemo uopće vidjeti kako izgleda ulov 5+kg zubatca ili ogromnog gofa, možda još više stave naglasak na sigurnost i da pritom pomisle i na mlade i neiskusne ribolovce.
Ribolovce na koje ovakve objave možda mogu ostaviti neki nesvjesni pritisak na nerazumnu ambiciju, uloviti što više ribe, što brže, što dublje, ambiciju da postanu dio nekog elitnog kluba ribolovaca koji ostvaruju samo vrhunske ribolove.
Jer to što je nekome rutinska objava ulova, nekom ambicioznom početniku može doslovno biti grob.
A svi mi imamo u sebi natjecateljskog duha, nosimo genetiku lovca i želju pripadnosti nekoj grupi.
Kao drugo bih pokušao sugerirati nama amaterima, početnicima i svima ostalima koji se trude nešto uloviti, da svaki put kad vide sliku trofejnog ulova ozbiljno razmisle o tome koliko je godina lova, treninga, iskustva i drugih faktora trebalo za ostvarenje takvog ulova.
Svi gledamo klipove i slike kapitalnih ulova i svi maštamo o tome kako je sljedeći ribolov upravo taj u kojem će pasti kapitalac.
Nemojte juriti za ulovima! Nemojte lovit ribu nego idite u ribolov! Guštajte!
Podijelite ribu s prijateljima uz bevandu, nemojte je podijeliti na internetu čekajući i brojeći lajkove.
Šetao sam s curom po Žaboriću i misli su mi išle u sto različitih scenarija. Situacija od tog nesretnog dana mi se još vrtila u glavi kad sam spazio brancina od možda pola kile ispod brodica vezanih uz kraj.
Pokažem ga curi i kažem:
– Znam da će zvučati ludo, ali kad vidim ovog brancina, sunce, prekrasan dan i bonacu, odmah bih u ribolov. Ne mogu ti uopće objasniti koliko volim more…
I jasno, cura trenutno poludi, i govori mi da će me ona ubiti.
Ono što želim reći je to da se bavimo najljepšim sportom na svijetu i nitko tko to nije probao ne može razumjeti tu strast, ali na svima nama je da ga prioritetno napravimo sigurnijim, prvo za sebe a onda i za sve druge.
Riza, prijatelju, počivaj u miru… – rekao je Jernej Svetič.
