Kreativni tim splitske PlayDrame u splitskom je Gradskom kazalištu mladih uprizorio dugo očekivanu predstavu „Tako nam Bog pomogao“ prema motivima knjige „Summa Atheologiae“ Borisa Dežulovića. Redatelj i dramaturg Hrvoje Korbar upotrijebio je motive, crtice i razmišljanja jednog od najintrigantnijih pisaca današnjice te ih oblikovao u jednoipolsatnu predstavu o Svetoj obitelji koja je istovremeno i hijerarhijski nedodirljiva, ali i antropomorfizirana – i izgledom i karakterom.
Na pozornici koja izgleda kao sjajan presjek oblacima i križem obasjana nebeskoga prijestolja (u oblikovanju svjetla Elvisa Butkovića) i socijalističkog stana (scenografija i kostimografija Katarine Perić), uz zvuk dramatične sakralne glazbe koja će na trenutke eskalirati u postmodernu (Matko Botić uz autora songa Petra Gudelja i izvođače) stiže Sveta obitelj kakvu (ne) poznajemo – Otac Jahve (Stipe Radoja), Sin Isus (Donat Zeko) i Majka Marija (Stipe Jelaska).
Iako zadržavaju svoje knjiške značajke (Jahve kao milostivi otac pritisnut problemima koje želi riješiti, Isus kao spasitelj grešnika, Marija kao brižna majka i tješiteljica naroda), Sveta obitelj u „Tako nam Bog pomogao“ nije nezamisliva, nedodirljiva i neshvatljiva, ako ćemo do krajnjih granica – više je obitelj nego sveta. Otac do grla grca u ljudskim problemima i dvoumi se treba li pomoći baš svakome čovjeku koji mu „izusti ime uzalud“, Marija balansira između obiteljske uloge žene i majke te nelaka bremena tješiteljice i zagovornice kršćana, a Isus djeluje kao preinteligentni, ali i hipersenzibilni mladić koji služi kao tampon-zona između svojih svemogućih nemogućih roditelja.
Predstava je zamišljena u cikličkoj strukturi. Anđeo Gabrijel (Stipe Jelaska) Isusu obznanjuje da bi se Zemlja mogla naći u velikom problemu ako Jahve ne smiri svoj gnjev (nikakav novitet čitateljima Staroga zavjeta) pa ga moli za pomoć, što će se potegnuti i kao pitanje na kraju predstave. Korbar sjajno gradi humor na brzopoteznim replikama u stereotipnim karakterizacijama likova, primjerice Isus umorno ističe da je raspet na sto strana i da ga možda, samo možda muči mesijanski kompleks; Bog na trenutke djeluje kao muž-tiranin koji samo želi sjesti i u miru pročitati novine, a Marijina ukazanja pokazuju pozadinu želje za pomoći baš svakoj, pa i proračunatoj duši koja zaziva njezino ime. Između njih i Zemljana posreduje Duh Sveti, odnosno popularni „Spiri“ koji ih čudima moderne tehnologije spaja sa zemaljskim signalima koji prečesto ne odašiljaju poruke kakve Sveta obitelj želi čuti.
Briljantan dežulovićevsko-korbarovski manevar krije se u bizarnoj ceremonijalnoj predsjedničkoj zakletvi „Tako mi Bog pomogao“. Predstava jasno ukazuje na bizarnost takva čina, činjenice da ceremonijalna tvrdnja potvrđuje sam ceremonijalni karakter zakletve, čime je maltene poništava (odnosno od performativa stvara samo konstativ). Likovi se ne libe primijetiti da pritom Boga, reda radi, zazivaju ateisti, ljudi koji ispadaju iz aviona, Hrvati kojima je dan komadić „raja na Zemlji, a i to su uspjeli upropastiti“.
Gluma u ovoj predstavi upravo je maestralna. Naime, sama činjenica da se humor često okaljava predrasudom niže umjetnosti stavlja dodatnu težinu na glumačka leđa, pogotovo kad se radi o trima mladim glumcima. Međutim, niti je ovo prvoloptaški humor, niti je ovo trećerazredna gluma. Stipe Radoja kao Otac očekivano je oduševio svojom dominantnošću, odrješitošću, stavom „zna se tko je ovdje gazda“, ali ponajviše u kratkotrajnu skoku u cipele ratnog zapovjednika Darija Kordića. Mimika koja savršeno, bolno i gnjusno istinito prikazuje duboko nerazumijevanje koncepta zločina i kazne bila je besprijekorno odrađena. Donat Zeko već se u nekoliko navrata pokazao kao iznimno uspješan tumač arlekinskih likova, kakve je crte u svojoj neposrednosti, autentičnosti i pomalo naivnoj želji za mijenjanjem svijeta nabolje pokazao i Isus.
Međutim, Zeko mu je udahnuo mladenačku rastresenost, nestrpljivost, šarm, ali i duboku, potresnu dramatičnost u razgovoru s onima koji su skrenuli s pravog puta (Kordić, svećenik). Njegov briljatan prikaz gnjeva jedinoga pravednika u prostoriji, poštenog galamdžije kojega grešnik odbija slušati, bio je trenutak u kojem shvaćate da ova predstava nije materijal za glupavo smijuljenje – nego pomno, kritičko iščitavanje društvene pozadine teksta. Stipe Jelaska pokazao se iznimno talentiranim za promjene uloga unutar predstave, uz divnu odliku da svakoj da svoj pečat – anđelu Gabrijelu organiziranost i skoro psihijatarsku strpljivost, Mariji brižnost, požrtvovnost, ali i posvema modernu samostalnost, bez površne karikaturalnosti, svećeniku iritantnu dogmatičnost u kojoj praktički ruši sve postulate vjere koju, nažalost, vrlo selektivno i pogrešno interpretira.
Redatelj Hrvoje Korbar uoči premijere „Tako nam Bog pomogao“ istaknuo je da je svjestan potencijalnih opasnosti prikazivanja i kritiziranja institucije Crkve u Hrvata, ali i da ne „cilja“ na onu publiku koja će se sama po sebi složiti s njihovom percepcijom, kao ni na one čiji će radikalno suprotni svjetonazori učiniti to da predstavu u startu osuđuju jer – Dežulović. Pretpostavio je da je ovo predstava za publiku – između, „koja vjeruje i ne vjeruje“. Koja ne pati od političke korektnosti, ali ima razumijevanja za druge i drugačije. Međutim, dojam je da nikakvu strahu nema mjesta, kao što mjesta nije bilo ni kalkulaciji, na čemu cijelom ansamblu posebno čestitamo. Predstava je kritična prema društvenom licemjerju, ali nije uvredljiva prema ljudskoj slobodi izbora; ona je per se svojevrsna „Božanstvena komedija“, ali pritom nije ništa manje ljudska; ona je urnebesno duhovita, ali i bolno upozoravajuća.
Pri gledanju predstave generacijama koje su učile iz onih lijepih starih čitanki pred očima će možda zaigrati pjesma Nikole Šopa „Isus čita novine“. Čime ću moći da te tješim u tom času, / stojeći pred tobom, sav stidom obuzet. / I da li bih imao dosta snage u svom glasu, / kada bih pred tobom branio ovaj svijet – ukazat će se možda kojem gledatelju koji je, uz sat i pol odlične umjetničke zabave, došao i po dozu društvena djelovanja. A onda će u posljednjoj rečenici Stipe Radoja u ulozi Jahve odraditi zakucavanje nakon kojega će publika, sekundu prije delirija i oduševljena pljeska, udahnuti i duboko razmisliti o činjenici u kakvo društvo izlazi nakon završetka predstave.
