„Prijevara“ Harolda Pintera u koprodukciji HNK-a Šibenik i Teatra Erato te režiji Branka Ivande sinoć je prikazana u splitskom Gradskom kazalištu mladih. Izvrsna glumačka četvorka (Siniša Popović, Marjan Nejašmić Banić, Franka Klarić i Ana Perković) oduševila je publiku naočigled jednostavnom, a u suštini duboko kompleksnom pričom o ljubavi, navici, strasti i izdaji koja se odvija između agenta za pisce Jerryja (Marjan Nejašmić Banić), ljubavnice Emme (Franka Klarić), njezina supruga i Jerryjeva prijatelja Roberta (Siniša Popović), uz uvođenje lika Jerryjeve supruge Judith (Ana Perković).
Pinterov je tekst djelomično autobiografski, s referencom na njegovu sedmogodišnju aferu, a modernija čitanja uzor pronalaze u Proustovu djelu „U potrazi za izgubljenim vremenom“. Naime, radnja se odvija u obratnom kronološkom slijedu, od trenutka kad nekadašnji ljubavnici Jerry i Emma na piću razgovaraju o svojoj aferi, sve do njihova početka zaljubljivanja devet godina prije.
Ivanda u svojoj režiji radnju smješta između 1990. i 1981., a kao nijemog promatrača uvodi i lik Jerryjeve supruge Judith koju utjelovljuje eterično lijepa Ana Perković, lik bez dramskoga teksta, ali i nit koja povezuje početak i kraj predstave. Isprva nostalgično puši cigaretu uz video pjesme „Bette Davis Eyes“, megahita iz 1981., a na kraju predstave ciklički poentira ritmičkom sekvencom iste pjesme, ostavljajući nas s pitanjem jesu li riječi pjesme upućene njoj (supruzi) ili ljubavnici Emmi. Indikativno je što je sva gluma mlade glumice šibenskog HNK-a zbilja bila u prodornim i razočaranim očima nalik onima Bette Davis koje su, prisutne ali nemoćne, lebdjele nad bizarnim ljubavnim trokutom.
Odnos bračnog para Roberta i Emme te njihova obiteljskog prijatelja i kuma Jerryja silno je kompliciran, čudan, ali i dubok. Emma cijeni supruga, ali je zaljubljena u Jerryja; Jerry pohvalno govori o svojoj ženi, ali želi samo Emmu; Emmin muž Robert bijesan je zbog njene afere s Jerryjem, ali teško je reći je li tomu tako zbog ženine ili prijateljeve izdaje, iako je i sam bio nevjeran.
Cijela ta zavrzlama puna je duha i estetske privlačnosti zbog specifične interpretacije i kemije među glumcima. Kad Robert (Popović) obznani Jerryju (Nejašmić Banić) da zna za aferu s njegovom suprugom, nigdje se ne povlači pitanje – zašto. Štoviše, Nejašmić Banić neobično duhovito i dječački razočarano primjećuje „Ne znam zašto ti je rekla?!“, a Popović skoro joneskuovski replicira „Mislim da sam mislio da znaš da ja znam“. Njihove rečenice ubrzo postaju prazni označitelji, nabacane replike, forma koja prikriva sadržaj. Bizarni razgovor o tobožnjoj većoj tjeskobnosti i plačljivosti muških beba zbog glumačkih govornih bravura Popovića i Banića biva smiješan, iako je ispod površine više apsurdna farsa, beznačajno bajanje poput onoga Stare i Starog u Ionescovim „Stolicama“. Konverzacija na rubu potpune dekonstrukcije natjerala je da se gluma odvija između replika, što su glumci maestralno odradili. U situaciji koja nije nimalo smiješna, muški je dio ansambla odigrao komediju zabune, teatar apsurda i kroniku raspada jednog prijateljstva. Kad se tomu pridoda sjajna, jasna, savršena dikcija, teško je u tim ulogama zamisliti ikoga osim Popovića i Banića.
Mlada Franka Klarić bila je iznimno uvjerljiva u svojoj ulozi supruge koja vara i ljubavnice koja naslućuje krah. Oduševila je u sceni priznanja suprugu Robertu (priznanja koje je zatajila ljubavniku), kao miš uhvaćen u mišolovku, isprovocirana, umorna od skrivanja, napaćena, iskrena, ali i pritisnuta neobičnim osjećajem poštovanja prema mužu.
Scene u kojima Jerry prvi put izjavljuje ljubav Emmi toliko su dirljive, glumački ispolirane, nježne i savršeno promišljene da ne čude uzdasi u publici koja se minutu prije toga nervozno smijuljila tom nes(p)retnom triju (kvartetu?). Divno je što se u napetoj komornoj atmosferi estetski izvrsno stilizirane sobe i bara (Frane Celić) uspjela osjetiti sjajna glumačka kemija. Retrogradno skakanje iz scene u scenu, s vrlo jednostavnim i pametnim rješenjem snimljena glasa koji nas uvodi u godinu radnje i svojevrsni radni naslov, uz iznimno lijepe i praktične kostime u duhu epohe (Slavica Šnur), nije nimalo umanjilo gledateljski užitak.
Ako je Begović majstor „bez trećega“, Pinter je prvak „bez četvrtoga“, stvaratelj i razarač ljubavi i prijateljstava, začetnik teksta koji propituje sve vrste izdaje, na kraju i izdaju sama sebe. Pomno odabran tekst, ali i glumački ansambl, recept su za zbilja dojmljivo umjetničko djelo koje je, usprkos obratnoj kronologiji, ostalo pročišćeno, jednostavno i u skladu s ukusom suvremene kazališne publike.
