Pikiranje je onaj mali vrtni trenutak kad tek iznikle biljčice preselimo u veće posude ili im damo više prostora za rast. To je onaj trenutak kad ih iz nekog zajedničkog prostora i velike gužve, selimo u zasebne čašice.
Ja nastojim što više izbjeći taj korak pa sijem sve svoje povrtnice direktno u čašice i pitariće s mješavinom zemlje i humusa, gdje će mirno (ili veselo zbijene samo na početku) rasti do presadnje u vrt. Time zakrčim prostor ostakljene verande. Ali ne traje predugo pa mi je oprošteno. Zna se da ja goste ne primam od početka veljače do kraja ožujka. Nije šala. Ali budući da uvijek želim obradovati majku i prijatelje, pikiranje ne mogu izbjeći. Zato u te čaše, u kojima je samo jedna sorta, uvijek ubacim više sjemenki. Višak pikiranaca onda dijelim i presađujem u poklon-čašice.
Najčešće se pikira kad biljke razviju prva dva do četiri prava lista (nakon kotiledona — onih prvih listića hranitelja). Ja, iskreno, krenem i ranije — čim ta dva listića provire. Volim ih preseliti dok su još malene i nježne, dok im korijenje još nije isprepleteno. Manja biljka, manji stres.
Zašto pikiramo?
* da svaka biljka dobije svoj mali komad zemlje
* da razvije jači korijen
* da prije izlaska u vrt postane snažna i otporna
Kako ja to radim?
1. Dobro zalijem sterilni supstrat u kojem su klijale i pustile prve listiće, pa pažljivo izvadim biljčicu — najčešće čačkalicom ili tankim štapićem.
2. Neki skraćuju vrh glavnog korijena kako bi potaknuli grananje. Ja to ne radim jer mi se čini kao nepotreban stres za biljku. Ali svatko neka pronađe svoj način.
3. Posadim je dublje u svježu zemlju — gotovo do listova, ako su u pitanju rajčice.
4. Lagano zalijem i onda je ostavim na miru nekoliko dana.
I onda krene čudo — biljke ojačaju, korijen se razvije, a presadnice za četiri do šest tjedana budu spremne za vrt i svoj mali komad zemlje.
Za mene je pikiranje jedan od onih tihih, nježnih vrtnih trenutaka — kad doslovno držite buduću biljku među prstima.
U kuhinji je još zima.
U čašici već počinje ljeto.
