Svakog radnog dana, dva puta dnevno – oko 10 ipo ujutro i 4 ipo popodne – u školskim ustanovama diljem zemlje odjekne zvono. U minutama koje tom događaju prethode, tisuće školaraca tjeskobno se meškolji u svojim klupama, kroteći grčeve u želucu ukradenim pogledima na sat, u napetom odbrojavanju do tog, mnogima spasonosnog, zvonca. Ako ste slučajno išli u školu, vjerojatno ste i sami iskusili nevjerojatan stres trećeg školskog sata, pogotovo ako je u pitanju bio neki izazovniji predmet ili, nedajbože, kakvo ispitivanje. Ustravljen cupkati na neudobnoj drvenoj klupi uz tridesetak razrednih supatnika, izložen artiljerijskoj paljbi inkvizitivno raspoloženog nastavnika, gladan, žedan i nesiguran u ishod tog nesretnog sudbinskog kolopleta – nije nikakav piknik. Naprotiv. Razlog zašto je većina učenika viših razreda posve sijeda leži upravo u tim traumatičnim trenucima.
Kad si gladan, nisi svoj
A s druge strane zvona leži obećana zemlja, petnaest minuta najsvetije školske institucije: Velikog Odmora. Tko se neokrznut provukao kroz prvo školsko poluvrijeme sada u pobjedničkoj euforiji istrčava napolje, obuzet olakšanjem i lakoumnom radošću svojstvenom spašenim brodolomcima ili oslobođenim robovima. Oni nesretniji kolege, pak, vucaraju se za njima teškog koraka i crnih misli, trujući pogledom svakog tko im se usudi ispriječiti na putu. No, egzistencijalne potrebe jednake su sretnicima i stradalnicima: u toj krhkoj, formativnoj dobi ljudsko tijelo treba prehranu svakih 11 minuta, pa sada glad akumulirana i potiskivana tijekom nekoliko prethodnih sati erumpira, instantno transformirajući pitomu skupinu nevinih školaraca u bezumnu destruktivnu silu koja poput nezaustavljive najezde skakavaca sve pred sobom krši i proždire. Kako kaže reklama: kad si gladan, nisi svoj.
Ipak, postoji neustrašiva šačica neopjevanih heroja koji ovu prirodnu katastrofu nastoje barem koliko-toliko držati pod kontrolom. U obližnjoj trgovini mješovitom robom kazaljke velikog, plastičnog sata pokazuju četiri sata i petnaestak minuta. Napetost zaposlenika raste iz trenutka u trenutak. Katica sa frižidera razmjenjuje nervozan pogled sa Maricom na kasi. Pogled pun straha i odlučnosti, pogled sućuti i ohrabrenja. Nevenka počinje izbacivati mušterije iz trgovine, ne obazirući se na njihove proteste. Klara frenetično zaključava vitrine sa skupocjenijim artiklima.
Četiri sata i dvadeset.
Kakofonija zastrašujućeg zbora pubertetskih glasova
Zaposlenici obližnje trgovine mješovitom robom postrojavaju se u vrstu, vođa poslovnice drhtavim glasom diktira zadnje upute u jalovom nastojanju da govorom osokoli ovu skupinu junaka. Dijele se pancirke, zatežu se špigete, repetiraju se POS uređaji. Četiri sata i dvadeset pet. Jezivu tišinu poslovnice prekida prigušeno zvono iz obližnje zanatske škole.
„Počinje.“ – poslovođa više niti ne pokušava zvučati odvažno. - „Sretno svima!“ – dovikuje dok na glavu nabija tešku ragbijašku kacigu, trofej iz jednog davnog velikog odmora. Prvih nekoliko sekundi naivnom promatraču izgledalo bi nezanimljivo, pa možda čak i smiješno, no oni iskusniji znaju da je to tek zatišje pred oluju. Udaljena graja iz smjera obližnje zanatske škole rapidno eskalira, sve dok ne preraste u zaglušnu kakofoniju zastrašujućeg zbora pubertetskih glasova tik pred ulazom u trgovinu – još samo koji trenutak dok se vrata silovito ne otvore, a kroz njih prokulja divlji stampedo gladnih adolescenata. Nevenka je herojski uspjela prvoj trojici gurnuti u ruke nekoliko krafni prije nego ju je progutala nabujala rijeka nezrelog testosterona; Klara je odustala od patroliranja među policama i pokušava pomoći Katici koja je opkoljena na frižideru; posljednji krici mlade Ivanke došli su negdje iz dubine trgovine, otprilike kod police s party programom.
(...)
Svega petnaest minuta kasnije, scenom opet vlada tišina. Zrak je zasićen oštrim vonjem parizera i hormona. Na zidiću sjede vidno iscrpljeni zaposlenici obližnje trgovine mješovitom robom. Vidaju rane i zbrajaju štetu dok se dodaju pljoskom i dvjema cigaretama koje su nekim čudom preživjele kataklizmu. Police trgovine temeljito su opustošene od svega jestivog. Propuh bruji praznim stalažama, Ivanka je pronađena nagurana u frižider s pićima, od Nevenke nije ostalo ni N. Po široj okolici vjetar raznosi plastičnu i papirnatu ambalažu, nijeme svjedoke žestokih borbi koje se vode u svim obližnjim trgovinama mještovite robe, dva puta dnevno svakog radnog dana. Jednom oko 10 ipo ujutro, drugi put oko 4 ipo popodne, kad zazvoni zvono za veliki odmor. Ako ste išli u školu, sigurno se sjećate tog zvona. No jeste li se ikad zapitali - kome zvoni?
