Anja Šovagović Despot na pozornicu je zakoračila u raskošnoj haljini, s napirlitanom frizurom i razmetljivim nakitom, a došla je minutu prije predstave da najponiznije kaže: predstavu o najgoroj posvećujemo najboljemu. Iskreno i osjećajno, što je publika, vidno potresena smrću neponovljivog pjevača Olivera Dragojevića, s oduševljenjem pozdravila pljeskom.
No predstava je i sama za sebe zaslužila jak naslov – ona jest o „najgoroj“, odnosno svjetski poznatom pjevačkom antitalentu Florence Foster Jenkins, ali po mojem je sudu to zasad najbolja drama 64. Splitskog ljeta. Entuzijastična i iskonski promašena glazbenica, Florence je fenomen koji je ljude magnetično privlačio na koncerte i salve smijeha ipak zaglušivao iskrenim pljeskom. Anja Šovagović Despot, da nevolja bude teža, ima izrazito ugodan glas, smisao za ritam i zavidne vokalne sposobnosti. Iako ih je morala iskarikirati, nismo se smijali njoj, nego s njom. Gotovo kao slučaj kad je amaterski skijački skakač Michael Edwards (Eddie zvan orao) došao na Olimpijadu 1988. i završivši posljednji doveo publiku do suza oduševljenja – jer uspio je skočiti i predstaviti svoju zemlju. Florence Foster nije trebala potvrdu glazbenika da zna pjevati – bila je svjesna da ne zna, ali isto tako i da je publika voli. A ponekad je to dovoljno za ostvarenje sna.
Redatelj Krešimir Dolenčić u Histrionima je napravio sjajan posao s predstavom koja ima glavu i rep, poantu i emotivnost. Scenografija Irene Kraljić kroz minimum je namještaja, biljaka i klavir odlično uspjela prenijeti ideju (pre)optimističnog zvjezdanog rasipanja novcem, a kostimografkinja Tea Bašić oduševila je modnim rješenjima od glave do pete, odnosno od raskošnih ukrasa za kosu do otmjenih cipela. Više od svega oduševljava glumačka postava. Anja Šovagović Despot bila je disonantna, puna sebe, prpošna, vesela, nerealna i simpatična – savršena Florence. Zoran Gogić odlično je dozirao ulogu propala glumca, ali vjerna partnera, a Vanja Matujec bila je beskrajno šarmantna kao jednako netalentirana umjetnica, ali vjerna prijateljica. Sjajan su odmak od ružičastog mjehura u kojemu je Florence živjela predstavile osupnuta glazbena kritičarka (Marija Sekelez) i vječno nabrušena sluškinja Maria, Marija Kuhar Šoša, koja je istinski oduševila svojim kratkim, ali briljantnim pjevačkim pojavljivanjem. Međutim, najveću pohvalu zaslužuje Fabijan Komljenović u ulozi Florencina klavirskog pratitelja Cosmea. Kad čovjek koji je diplomirao glazbenu pedagogiju dobije završni monolog predstave, onaj o Jenkinsinoj smrti, posljednjem koncertu i ostvarenim snovima, jasno je da je mladi glazbenik i prirodno talentiran glumac.
Veliki su plus predstave jasne misli vodilje o Jenkinsinoj karijeri, bilo da ih je izgovorila ona ili njezini bližnji.
Svi koji žele na koncert moraju prvo doći na razgovor sa mnom.
Florence je enigma, misterij.
Treba pretjerivati u svemu.
Ja sam kao Frank Sinatra, od mene padaju u nesvijest.
Neki govore da ne znam pjevati, ali nitko ne može reći da nisam pjevala.
Postala je simbol za sve one koji su imali snove, ali ne i hrabrosti.
Nakon urnebesne Habanere iz Bizetove opere „Carmen“, moglo se „nanjušiti“ čime će Anja Šovagović Despot trijumfirati u ulozi Florence – najtežim mogućim – Mozartovom arijom kraljice noći iz „Čarobne frule“. Fraziranje i imitaciju koloraturnog soprana koju smo čuli nitko ne može prepričati. To jednostavno morate čuti, a i vidjeti nastup u kojemu Florence (znakovito, punog imena Narcissa Florence), koja je letjela tako visoko, lamata krilima poput kokoši u pokušaju leta, i pritom opet ostaje – famozna.
Kao onaj glas koji je čula u glavi dok je pjevala... Perfektan. Famozan.
