Dok je publika u Oberhausenu s pravom najviše iščekivala nastup Agita Kabayela u glavnoj borbi večeri, hrvatsku je boksačku javnost puno intimnije zanimala jedna druga priča, ona o Petru Milasu (20-1, 16 KO). U sunaslovnoj borbi velikog teškaškog spektakla, Splićanin je ukrstio rukavice s Granitom Shalom u meču za IBF International titulu, borbi koja je nosila više od pojasa - nosila je težinu karijere, trenutka i pitanja je li Milas napokon došao do vrata kroz koja se ulazi u “boksačku Ligu prvaka”, prenosi Fight Site.
Za Milasa, taj je okršaj predstavljao dugo čekanu priliku da se ponovno veže uz veliki kontekst. Jer iako je nekoć izgledao kao borac čiji se put otvara prema vrhu, njegova se putanja nakon rujna 2021. naglo usporila. Do tog trenutka, Milas je bio neporažen, s 15 pobjeda u 15 nastupa i s imenima u životopisu koja nisu bila samo ukras, Kevin Johnson, Francesco Pianeta, Denis Bahtov. Bio je to popis koji je sugerirao ozbiljan tempo i ozbiljne ambicije.
A onda je došao Tony Yoka, Roland Garros i meč koji je u Milasovoj biografiji ostao kao prijelomna točka. Francuz je tada bio svojevrsni državni projekt - olimpijski pobjednik i svjetski amaterski prvak, teškaški “zlatni dečko” u usponu i Milas je dobio priliku koju malo tko dobije na toj razini. No Yoka ga je nadboksao i slavio prekidom u sedmoj rundi. Poraz sam po sebi nije trebao biti kraj svijeta, ali je nakon te večeri Milas izgubio ono najbitnije u profesionalnom sportu, a to je kontinuitet.
